Da li ste nekad pomislili da ste rođeni u pogrešnom vremenu?

Da li ste nekada pomislili kako ste rođeni u pogrešnom vremenu i kako bi sve bilo mnogo bolje da ste se rodili koju deceniju ranije? Da li ste od onih koji misle da su ljudi tada bili baš onakvi kakvi bi trebalo, cijenile su se prave vrijednosti, muzika je bila bolja i, uopšte, život nije bio ovako težak?

Kada nostalgično gledate u žućkaste fotografije vaših roditelja, baka i deka obučenih po tadašnjoj modi, mislite li kako su ti prohujali dani bili ljepši i jednostavniji? Što, nerijetko, potvrđuju i njihove priče iz mladosti. Ukoliko mislite da ste rođeni u pogrešnom vremenu, postoji više naziva za vaše stanje – optimizam sjećanja, idealizacija prošlosti, ružičasta retrospekcija, gore pomenuta nostalgija…

Ali, krenimo od početka.

Nostalgija, ovog puta, bez Jugoslavije

Riječ nostalgija nastala je spajanjem grčkih riječi nostos (vraćanje kući) i algos (bol). Skovao ju je J. Hofer, tada student medicine, u svojoj disertaciji 1688. godine. Poslužila mu je za opisivanje čežnje za kućom, koju su švajcarski plaćenici osjećali, boreći se u stranim zemljama.

Zanimljivo je da su vojni ljekari nostalgiju tretirali kao bolest. Pripisivali su je oštećenjima uha ili mozga, izazvanim jakim zvukovima. “Oboljelim” vojnicima je bilo zabranjeno da pjevaju svoje narodne pjesme da se i ostali ne bi “razboljeli”. I bili su toliko ozbiljni u tome da su one koji su se o zabranu oglušili, kažnjavali i smrću.

Zabilježeno je da je tokom Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), 6 španskih vojnika pušteno kući jer su patili od el mal de corazón (bola srca) za domovinom.

Do 19. vijeka je to osjećanje postalo topos književnosti romantizma. Koncepti slični nostalgiji pojavljuju se u kulturama širom svijeta.

Saudade potiče iz portugalskog jezika. Označava duboku emociju, koja može da se opiše kao melanholična čežnja, za voljenom osobom ili stvari koja nije tu. I vjerovatno se više nikada neće vratiti. Opisuju je i kao ljubav koja ostaje kad osoba ode.

Sehnsucht je njemačka riječ koja označava čežnju ili žudnju. Neki psiholozi je koriste za opisivanje misli i osjećanja o nesavršenosti i nedovršenosti svih aspekata života, zajedno sa utopijskom željom za idealnim, koje djeluje stvarnije od same stvarnosti.

物の哀れ (Mono no aware) je japanski termin koji znači biti svjestan prolaznosti i nepostojanosti svega. To je nježna tuga koju izaziva nepromjenljiva činjenica da je sve promjenljivo.

U budističkom učenju se pojavljuje koncept patnje (dukkha), o kojoj govori Prva plemenita istina. Druga plemenita istina, koja se bavi porijeklom patnje, navodi da je uzrok svih patnji požuda. Najdublji oblik patnje je nezadovoljstvo što se stvari, onako promjenljive i nestalne kakve jesu, ne poklapaju sa našim očekivanjima. Prilično pojednostavljeno rečeno, patnja prestaje kad se iskorijene žudnja i vezanost.

Ruku pod ruku sa nostalgijim ide i idealizacija prošlosti. Odnosno pamćenje prošlih događaja kao ljepših i boljih nego što su bili. I tu, zapravo, treba tražiti odgovor na pitanje zašto neki ljudi misle da su rođeni u pogrešnom vremenu.

Kako pamtimo?

Dugoročna memorija se ne čuva samo u jednom, određenom dijelu mozga nego u grupama neurona koji su raspoređeni po čitavom mozgu. Neuroni su grupisani na isti način kao originalno iskustvo, tako da, na primjer, grupe neurona u potiljačnom režnju čuvaju vizuelna sjećanja, a oni u amigdali sjećanja vezana za emocije. Skladištenje memorije je neprekidni proces reklasifikacije nastale uslijed neprekidnih promjena u našim neuronskim stazama i paralelne obrade informacija u našim mozgovima.

Kada je riječ o pamćenju prošlih događaja, u svijesti nam najduže ostaje i najživlje se sjećamo kako smo se osjećali. Konkretni detalji (mjesto, vrijeme, učesnici) vremenom manje ili više izblijede.

Sva naša sjećanja, kao i sve naše misli, su subjektivne. Ako smo sjećanje vezali za pozitivnu emociju, zapamtićemo ga kao nešto pozitivno.

Objektivno gledano, devedesete godine prošlog vijeka nisu bile baš najsrećniji period naše istorije, pogotovo u političkom i ekonomskom smislu. Od sankcija, preko hiperinflacije i ratova pa do bombardovanja, nije manjkalo događaja koji ostavljaju rane na duši i gorak ukus u ustima.

Uprkos tome, veliki dio nas, tada djece, ništa od toga nije osjetilo i pamti te godine, uglavnom, kao divan period.

Generaciji naših roditelja je, uglavnom, Jugoslavija ostala u svijesti kao najljepše doba. Život je bio drugačiji, a oni mladi. Ta velika država je, kao i sve ostale stvari na svijetu, imala svoje prednosti i mane, ali je preovladavajuće osjećanje bilo optimizam.

Tako su je zapamtili i prenijeli i nama, pa se pojavila nova generacija jugonostalgičara koja u toj državi, zapravo, nikada nije živjela.

Osim za ličnu istoriju, ovo važi i za kolektivno pamćenje. Primjer za to je idealizacija pedestih godina 20. vijeka u SAD. Kroz medije su te godine predstavljene kao doba vintidž mode, milkšejkova, plavih lokni Merlin Monro i lijepih porodičnih kuća sa savršeno pokošenim travnjakom.

Pravi Američki san, ako ste bijeli i bogati, i u idealnom slučaju, muško. Ako ste, recimo, crna žena koja radi kao kućna pomoćnica u Misuriju… ne baš.

Da li idealizacija prošlosti može biti razlog vjerovanju da ste rođeni u pogrešnom vremenu?

Vratimo se sad na sam početak ovog teksta i čežnju za zlatnim dobom ljudske istorije, kada su cvjetali moral i kultura, znao se red, sve je bilo drugačije nego sada, i nimalo nalik sramotnoj dekadenciji savremenog čovjeka. Posebno novih generacija.

Na nove generacije žalili su se i Aristotel i Horacije. Tokom (ne tako malog broja) vjekova koji su prohujali, nastalo je mnogo djela u kojima se ponavlja ista žalba. Nameće se logično pitanje: koliko je prva generacija ljudi bila dobra i bezgrešna kada se, svakom narednom, ljudi sve više kvare, a čak i danas ima dobrih ljudi?

Takođe, ako je (svaka) naredna generacija lošija od one prethodne, kako i zašto se to desilo, kad ih je generacija koja se žali, vaspitavala?

U Pompeji, gradu koji je, po Vikipediji, osnovan u 6. ili 7. vijeku prije nove ere, postojali su grafiti. Ukoliko mislite da su to bila predivna umjetnička djela uzvišenog sadržaja, ne mislite ispravno. Od natpisa u stilu Gaius Pumidius Difilus je bio ovdje, preko izjava ljubavi i mržnje, pa do vrlo prostih riječi i crteža određenih djelova tijela (kad je riječ o vizuelnom predstavljanju tog dijela muške anatomije, promijenio se umjetnički stil, ali ne i poruka i funkcija).

Što se tiče morala, promiskuitetnosti i stava da je prije bilo više ljubavi i da se nije mislilo samo na zadovoljenja fizičke potrebe, uzećemo primjer iz 14. vijeka. Đovani Bokačo je u to doba, na prelazu iz (mračnog) srednjeg vijeka u humanizam, napisao svoje najpoznatije djelo, Dekameron. Ko je čitao, zna da se zaplet velikog broja novela vrti oko seksa. I to ne bogougodnog seksa, u cilju produženja vrste (u srednjem vijeku, jedino takav nije bio grijeh), nego neobaveznog, iz uživanja, fizičke potrebe i puste želje.

Ne kaže se za džabe da dobri pisci umiju da daju tačniju i jasniju sliku društva nekog doba nego istoričari.

Još jedna, često navođena pošast današnjice je moderna tehnologija, prije svega Internet i društvene mreže. Otuđuju nas. Opskrbuljuju nas većim brojem informacija nego što nam treba i nego što je zdravo.

Koliko god vam to zvučalo nevjerovatno, iste brige su postojale još od nastanka štamparske mašine.

Jedan benediktinski monah napisao je: “Oni besramno štampaju materijale koji mogu, avaj, raspaliti omladinu, na koju se tako lako utiče…”. Pa su se ljudi opet jako zabrinuli u 18. vijeku, kad su dnevne novine postale popularne. I opet, kad je na scenu stupio radio. Pa televizija….

“Vjerovatno ne postoji period u istoriji u kom mladi ljudi nisu pokazivali tako jaku i nedvosmislenu tendenciju da odbace staro i žele novo”. Ovo su riječi novinara Portsmutskih večernjih novosti, objavljenih 1936. godine.

Zaključak se nameće sam. Vremena se mijenjaju. Način života se mijenja. Utopijsko zlatno doba nikada nije postojalo.

Ljudi su oduvijek bili isti.