Da su ljudi prirodno skloni da podanički prate autoritet vođe?

Zašto su mnogi ljudi skloni da, u većoj ili manjoj mjeri, slijepo i podanički prate autoritet vođe? Zašto mnogi, iako za sebe tvrde da su samostalna i misleća bića, u suštini za najvažnija životna pitanja bespogovorno vjeruju svojim autoritetima – političkim, vjerskim ili nekim drugim?

Kako i zbog čega odrasli ljudi postaju psihološki zavisni, pa samim tim i podložni manipulacijama?

U knjizi “Ljudi laži” autor i psihijatar Skot Pek o ovoj temi piše sljedeće:

“Fenomen zavisnosti o vođi je zaista zanimljiv. Skupite bilo kakvu grupicu, recimo dvanaestoro ljudi koji se ne poznaju. Jedna od prvih stvari koje će se dogoditi je da će se jedna ili dvije osobe vrlo brzo prihvatiti uloge vođe. Ovo se ne događa racionalnim procesom svjesnog izbora. Do toga dolazi sasvim spontano i potpuno nesvjesno.

Zbog čega se to događa tako brzo i lako? Jedan od razloga je, naravno, to što su neki pojedinci sposobniji da budu vođe ili bar to više žele od ostalih. Ali osnovni razlog je u suprotnom: većina ljudi više voli da bude vođena. Razlog ovome je najvjerovatnije lijenost, više nego bilo što drugo.

Vrlo je lako biti sledbenik, mnogo lakše nego biti vođa.

Sledbenik ne mora da se muči oko donošenja kompleksnih odluka, ne mora da planira, rizikuje da bude nepopularan niti mora da se ističe hrabrošću.

Problem je u tome što je uloga sledbenika slična ulozi djeteta. Odrasla jedinka je individualni gospodar svog broda i upravljač svojom sudbinom. Ali kada se prihvati uloge sledbenika, ona svoju moć predaje u ruke vođi. Predaje svoj autoritet nad sobom i svoju zrelost osobe koja sama donosi odluke. Ona psihološki postaje zavisna o vođi isto kao što dijete zavisi od roditelja.”

Nije li ovakvo Pekovo zapažanje i potvrda onoga što je Fjodor Dostojevski rekao kroz lik Inkvizitora, u djelu “Braća Karamazovi”:

“Čovjek bježi od slobode, slobode izbora i ona mu je najteži teret jer mu omogućava ono od čega on bježi, da odlučuje između dobra i zla, po čemu je sličan Bogu. Kažem ti, čovjek nema mučnije brige nego da nađe onoga kome bi što prije mogao predati taj dar slobode s kojim se to nesrećno biće rađa. A slobodu ljudi dobija onaj ko umiri njihovu savjest. Ili si zaboravio da je spokojstvo, pa čak i smrt, čovjeku milija nego slobodan izbor u spoznaji dobra i zla? Nema ničeg primamljivijeg za čovjeka od slobode njegove savjesti, ali ni mučnijeg.”

Traganje za vođom jeste, s jedne strane, bježanje od sopstvene slobode. One koja sa sobom nosi napor odlučivanja, od borbe sa sobom i odgovornosti za svoje odluke. S druge strane, potreba za vođom jeste Božji trag u čovjeku. Jer čovjek od praiskona traga za Onim kojem može vjerovati bez straha.

Tako dolazimo do zaključka da sloboda izbora, u stvari, predstavlja teret za čovjeka ropskog duha, ali je i dar čovjeku koji je usvojio i prihvatio odgovornost koju autoritet nosi.

Prošlo je nekoliko vjekova otkako je ljudski rod krenuo da revolucijama mijenja društvo, uvjeren da će tako promijeniti i svog bližnjeg.

Jesi li ti, čovječe 21. vijeka, slobodan čovjek? Da li odlučuješ odgovorno i svjesno o svojim postupcima. Da li odgovaraš za njih ili se priklanjaš većini jer se bojiš da misliš drugačije od ostalih? Koja su tvoja mjerila dobra i zla?

Da li imaš hrabrosti da budeš slobodan?