Psihologija

Da znam da sada umirem, sve bih drugačije!

“Da znam da sada umirem, sve bih drugačije!”.

Rečenicu koju je toliko često moguće čuti, pa opet većina ljudi koji zaista znaju da napuštaju ovaj svijet, za neko određeno vrijeme, ne pokušavaju ništa da urade drugačije. Neki, nažalost i ne mogu.

Zašto onda zdrav čovjek ponekad uhvati sebe u toj istoj rečenici?

Svi smo svjesni jedine izvjesnosti od momenta rođenja – smrti, šta je to onda što nas sprečava da živimo baš onako kako hoćemo?

Ne računajući sumanute želje ljudi da naude u svojim akcijama drugima, uglavnom to “da živim kako hoću” – predstavlja splet sasvim jednostavnih životnih želja. Već su te želje bile ostvarene nekim ljudima, i rijetko su vezane za neke do sada neviđene stvari, prenosi Pasarella.

Ima onih koji bi prije sudnjeg dana samo putovali. U mnogima čuči pritajena skitnica, koja nažalost nema tako često priliku da jedri po svijetu. Poznato je da moreplovci i trgovački putnici, zaista jesu zavisnici o odlascima kao takvim. Kad skitnica dobije svoj komad neba i krene legitimno u pohod, radost obuzima cijelo biće čovjeka. Kada im istekne radni vijek ili ih napusti snaga, ljudi ovih profesija najčešće prosto uvenu. Nepomičnost ih jednostavno poništava. Kad umre skitnica umire i čovjek. Tako to biva.

Nije svakome uzbudljivo da plovi po svijetu, ima i onih koji bi jedrili po oblacima. Skok iz aviona, takođe se visoko kotira na listi želja. Adrenalin, kao takav veoma je privlačan. Međutim, ono što izaziva njegovo lučenje previše je strašno, društveno neprihvatljivo ili nekad jednostavno, fizički neizvodljivo.

Nije zabavno samo prkositi gravitaciji, ima puno stvari koje su primamljive, a ne uključuju izlaganje svog tijela dubinama ili visinama. Nije sve ni samo u adrenalinu.

Ima onih koji kada bi rekli sebi “umirem, ne želim više da trpim”, “ne želim više da čekam”, “želim da…” bi iznenadili svijet svojim željama. Svoje okruženje. Najbliže. Živeći život po pravilima i standardima drugih, često se ne ostvari ogroman potencijal.

Zašto? Zbog čega je toliko komplikovano živjeti po svojoj mjeri?

Stati na put sebičnosti je nužno. Zbog porodice. Prosto je nemoguće imati zdravo potomstvo ukoliko roditelji nijesu u stanju da se strpe i “skupe”. Ali to ima svoje granice. Ok, nemoguće je odlaziti na mjesec, jednom nedjeljno i živjeti život kao da je svaki dan posljednji, kada od vas zavise neka mala predivna bića. Ne ide.

A koja je to granica do koje se trpi? Ko to određuje? Svako ponaosob ili društvene konvencije?

Strah, suzdržavanje ili jednostavno neka normalnost, mir. Nešto nas drži ukalupljenima. Da li bi svijet izgledao bolje da svi radimo ono što hoćemo, veliko je pitanje. Kada ljudi budu bili spremni emotivno i duhovno za toliku količinu slobode, doći će do oslobođenja. Možda i ne.

Send this to a friend