Napade panike karakterišu iznenadni i intenzivni fiziološki simptomi kao što su ubrzano lupanje srca, ubrzano plitko disanje i stezanje u grudom košu, preznojavanje, kao i blaga vrtoglavica, trnjenje udova i zujanje u ušima usljed hiperventilacije. Ovako intenzivne simptome osobe koje doživljavaju panični napad su sklone da interpretira kao ugrožavajuće za sopstveni život i zdravlje te zaključuju da upravo doživljavaju srčani/moždani udar, gušenje, gube kontrolu nad sopstvenim razumom i sl.
Ovo tumačenje je potpuno pogrešno ali na neki način opravdano. Naime, osobe koje nemaju nikakve informacije o tome kako bi trebao da izgleda panični napad, npr. nisu imale nikog u svojoj okolini ko je doživio panični napad ili nikada nisu pročitale/čule nešto o ovom fenomenu će logično zaključivati na ovaj način. Postoji mali broj onih koji će prvi iznenadni panični napad protumačiti kao „pad pritiska“ ili „pad šećera“, pa će ih ovakvo tumačenje dalje zaštiti od ulaženja u začarani krug nastajanja paničnog poremećaja: pogrešna interpretacija-pojačan strah- novi panični napad. Pored navedenih simptoma osobe koje doživljavaju panične napade izvještavaju da imaju osjećaj kao da su odvojene od sopstvenih misli ili tijela i kao da gube svijest o sebi. Ovaj simptom se naziva depersonalizacija i karakterističan je za jače panične napade u okviru paničnog poremećaja ali se može javiti i u okviru drugih anksioznih poremećaja.
Šta se dešava tokom osjećaja depersonalizacije?
Osjećaj depersonalizacije je sasvim bezopasan, to je uobičajeni fenomen koji se javlja kod većine ljudi posebno u stresnim situacijama. Šta se zapravo dešava? Kao što je navedeno tokom paničnog napada dolazi do iznenadne i intenzivne „mješavine“ različitih fizioloških reakcija, osoba biva preplavljena ovim reakcijama, njena pažnja se potpuno usmjerava na to šta se dešava u organizmu pri čemu sve jače doživljava date reakcije i prestaje da bude svjesna okoline. Na kratko, racionalni dio biva zamaskiran intenzivnom emocijom straha pa osoba nije u stanju da donosi logične zaključke. Dodatno, tumačenje date situacije kao „odvajanja“ od sebe ili svijesti dalje kod osobe stvara pojačani strah koji je održava u paničnom stanju. Posljedično osoba zaključuje da je ovo siguran znak da „ludi“ što dalje može prouzrokovati strah od „ludila“.
Šta činiti sa osjećajem depersonalizacije?
Osjećaj depersonalizacije je precijenjen, to je samo „kao da“ osjećaj koji je potpuno bezopasan (dakle, kao da sam odvojen od svog razuma/tijela ali to zapravo nije tačno) prema tome samo ga treba registrovati kao prolazno stanje i simptom paničnog napada i sačekati da prođe. Takođe, kako bi se ublažili ovaj i ostali simptomi paničnog napada ukoliko je on preintenzivan dovoljno je produbiti i usporiti disanje (upoznajte se s tehnikom abdominalnog disanja). Treće, jednostavno promijenite fokus od unutra ka spolja, od fokusa na sopstvene unutrašnje senzacije na događaje koji se dešavaju spolja, osvrnite se oko sebe, opišite kako izgleda okolina, šta se sve nalazi u njoj, ako ste sa nekom osobom započnite razgovor i fokusirajte se na njegov sadržaj. Bitno je da ostanete uporni i ne obraćate pažnju na sopstvene senzacije jer apsolutno ništa se ne može dogoditi sa vama i vašim zdravim razumom.
