Dobri ljudi nemaju krila na leđima, nemaju vilinsku prašinu u džepovima. Obično imaju zabrinut izraz lica, jer žele da sve stignu na vrijeme, da riješe sve, popiju kafu sa prijateljem i ublaže mu bol dajući mu nadu. Nikada ne očekuju ništa zauzvrat i ne vide obavezu u svojim postupcima. Ponekad ima onih koji kažu da su naivni, da daju previše od sebe i da će se jednog dana razočarati.
Dobri ljudi zapravo dobro znaju zablude, ali ih prihvataju. Njihov trud i volja da urade najbolje što mogu predstavljaju najbolju nagradu za njih: to je način da se osjećaju dobro.
U stvarnosti, dobri ljudi obično ne traže ili se ne nadaju zahvalnosti. Oni ne žele ništa zauzvrat, jer njihovi postupci uvijek dolaze iz srca i nemoguće je da postupaju drugačije.
Ipak ono što treba da očekuju je barem zahvalnost. Mnogo puta čak i dobra srca završe loše kad daju previše od sebe. Danas želimo da razmislimo o ovome.
Dobri ljudi ne šetaju sa plakatima
Sigurno i vi znate nekoga ko često izjavljuje koliko čini za druge, ko objašnjava sve čega se morao odreći, ko uzdiže svoje vrijednosti i vrline…
Dobrota se ne pokazuje velikim slovima i ne prodaje. Dobrota je diskretna, tiha i mora biti obučena u poniznost i jednostavnost. Ima onih koji kažu da u stvarnosti dobrih ljudi nema u izobilju ili tačnije da ih uopšte nema. Ali ni to nije istina. Sigurni smo da znate i nekoga ko zna da vas pogleda u oči i obeća vam da će sve biti dobro ili da kad vas pozdravi kaže “napiši mi poruku kad dođeš kući, da znam da si dobro.”
To su ljudi koji blistaju a da to ne znaju i koje uvijek želite da imate pored sebe. Oni ne znaju šta je nedoslednost, njihov karakter je uvijek isti, ne govore jezikom dvostrukog značenja ili sebičnosti i štaviše umiju da čitaju bol drugih.
Ako danas pored sebe kao prijatelja, partnera ili člana porodice imate osobu sa ovim karakteristikama, zadržite je, brinite se o njoj i zaštitite je svojim rukama, poput magičnih leptira koji nam pružaju nadu u noćnoj tami.
Hrabrost i krhkost dobrih ljudi
Dobri ljudi su hrabre duše. Oni su se brinuli o svojim voljenima u dobrim i lošim vremenima, odrekli su se mnogih stvari zbog drugih i ništa im, apsolutno ništa, ne predstavlja teret ili ne izaziva pokajanje ili frustraciju.
Dobrota koja ne zna svoje granice ponekad može na kraju dati previše. Iz tog razloga, dobri ljudi takođe imaju pravo da kažu “NE”.
Svima su potrebni napori da budu prepoznati, jer nas zahvalnost smješta u svijet, personalizuje, integriše u porodici, u odnosima prijateljstva ili vezi.
Nije pitanje zahvalnosti ili “uzvraćanja usluge”. Radi se o prepoznavanju ljudi po onome što jesu, po njihovim djelima punim dobrote, altruizma, dobrih namjera i prije svega ljubavi.
Ljubav koja prestaje da se prepoznaje, slabi i obolijeva. Zato zauzvrat dobri ljudi moraju biti u stanju da odbiju, suprotstave se, pa čak i raskinu veze sa onima koji ih povređuju.
Niko ne prestaje da bude dobra osoba ako kaže “ne”. To znači postupati sa integritetom, jer plemenite duše trebaju svoj integritet i poštovanje kako bi drugima pružile najbolje od sebe.
