Psihologija po čijim kriterijuma

Dođavola, ne moraš postati najbolja verzija sebe

Čik probajte da prošetate po gradu ili internetu, a da vas negdje ne spopadne neodljiva reklamna ponuda, koja kaže da je krajnje vrijeme da postanete najbolja verzija sebe.

Šta to konkretno znači i po čijim kriterijuma mi imamo biti najbolja verzija sebe, ostaje misterija, ali zahtjev je jasan kao dan: moraš biti bolji/a nego što si sada.

Naravno, nema ničeg lošeg u tome željeti i stremiti ka biti bolja verzija sebe.

Ako ta bolja verzija podrazumijeva da smo zaista srećniji, ispunjeniji, uspješniji, u miru sa sobom i slično. Kada radimo na prevazilaženju onoga što nas sprečava da idemo putem koji biramo, svakako sebi činimo dobro i u tom smislu, odlična je ideja raditi na postajanju bolje verzije samog sebe.

Međutim, postoji tu par začkoljica koje, ako se ne uzmu u obzir, od stremljenja naprave tiraniju. A ako imamo u vidu da je danas moderno biti pozitivan, pokazivati samo svoje jake strane, nasmijane fotografije i priče o uspjehu, kuda nas onda vodi ovakav upgrade samog sebe?

U tom kontekstu, mora se biti uspješan i srećan. To nije težnja, već tiranija. Inače, šta? Ne zaslužujemo sreću? Manje smo vrijedna ljudska bića?

Ovako postavljene stvari negiraju važne aspekte života svakog od nas, a to su sve one negativne stvari kojima se povremeno prepuštamo: negativne i neprijatne emocije, prisjećanja na neuspjehe i greške, bolna iskustva, (samo)destruktivna ponašanja…

Oni, kao takvi, nemaju svoje mjesto u navali fatalističkog pozitivizma koji kaže da se imamo vladati isključivo u pravcu postajanja boljom verzijom sebe.

Taj zahtjev uopšte ne mora biti ni apsolutistički, da bi bio opasan. On to može biti i u značajno blažoj formi. Kako? Ako svoju pažnju usmjeravamo ka tome da moramo da postanemo bolja verzija sebe, mi svoje samopouzdanje i samopoštovanje možemo zasnivati na tom našem budućem ja, koje još uvijek ne postoji.

I ne samo to, ako samo kao najbolja verzija sebe zaslužujemo ljubav i sreću, šta je onda sa sadašnjim ja, koje zna da može da bude bolje? Gdje su potrebe i želje tog sadašnjeg ja, gdje je prihvatanje njega takvog kakav jeste? Da li je sve podređenom tom ja koje ne postoji, koje je samo naša optimistička projekcija budućnosti?

Najzad, šta ako ne uspijem da postanem bolja verzija sebe nego što sam sad? Šta onda? Ja sam promašeno ljudsko biće? Ne zaslužujem sreću i ljubav; oni su samo za one koji ne posustaju na putu od postanka boljom verzijom sebe?

Kako svi ovi zahtjevi djeluju ljudima koji se svakodnevno bore sa anksioznošću? Ili depresijom?

A posebno zato što se većina nas tokom života susretne sa takvim emocijama i stanjima. Koliko nehumano može biti reći osobi koja se bori za svoj život da mora da postane bolja verzija sebe? Mislite da ona ne želi da postane bolja verzija sebe, ako to podrazumijeva da joj bude bolje i da se iščupa iz kandži svog stanja?

To su sve razlozi zašto zahtjev da moramo da budemo bolja verzija sebe može da bude opasan. Nije ga pametno posmatrati van konteksta. Ako volite da trčite, pa danas pretrčite četiri, a sljedeće nedelje pet kilometara, onda odlično, bravo!

Upravo ste postali bolja verzija sebe u kontekstu trčanja, fizičke spreme, istrajnosti, snage i slično. Ali, to ne znači da niste voljivi i vrijedni i danas, kad možda jedva pretrčite tri. Ili ne pretrčite nijedan.

Svi ti zahtjevi koji se stavljaju pred nas od strane spoljašnje sredine nam mogu fokus pomjeriti na budućnost, navesti nas da mislimo da samo te unaprijeđene verzije nas samih zaslužuju da im se dešavaju lijepe stvari.

A činjenica je da smo za neke stvari već sada sasvim dobri, za neke smo odlični; u nekima smo lošiji, za druge beznadežni. Pa sve to puta pedeset, za svakog od nas. Jer, ne definiše nas jedna stvar u kojoj smo izvrsni, niti jedna stvar u kojoj smo loši. Sve to nas čini onime što jesmo – pogrešivim ljudskim bićima, koja imaju sposobnost da uče iz svog iskustva.

Zato je sjajno kad pred sobom imamo cilj i želju da sjutra pobijedimo današnjeg sebe. Ali ma koliko taj današnji mogao, a možda i zasluživao da bude pobijeđen od strane sjutrašnjeg, to ne znači da on danas – baš takav kakav je – ne zaslužuje da ga prihvatimo i volimo onakvim kakav jeste.

Bezuslovno, čak i ako sjutra ne postane to što danas želi. Jer to danas je sve što sigurno imamo, a sjutra je neizvjesno pojednako koliko i ta naša bolja verzija sebe.

Send this to a friend