8. aprila 1911. godine u Rumuniji, filozof i esejista, Emil Sioran, je imao najveću katastrofu − rodio se tog dana. Od djetinjstva je bio u krizi identiteta. Kao Rumun pripadao je manjinskom narodu u sopstvenoj državi, što je posljedica politike tog doba. Rano se okrenuo protiv religije, pa se nikada nije uklopio ni u svoju porodicu koju su sačinjavali vjernici. Jedinu utjehu je našao u čitanju i pisanju.
Najprije je pisao na rumunskom jeziku, zatim se seli u Francusku u kojoj će pisati do kraja života. Promjena mjesta stanovanja u mnogome je uticala i na promjenu u razmišljanju.
Dok je bio u Rumuniji i Njemačkoj (boravio je tamo kao stipendista) zagovarao je nacionalizam, pa čak i fašizam. Smatrao je da Hitler od svih političara koje zna zaslužuje naklonost i divljenje. Sve te svoje stavove opisao je u djelu “Transfiguracija Rumunije”.
Selidbom u Pariz Emil Sioran postaje apolitičan, ali ništa manje očajan. Uvijek je vješto uspijevao da ima originalno mišljenje o svemu, koje je najčešće bilo u negativnom tonu.
On kritikuje religiju, ne voli zapadnjake, ne voli ni svoje sunarodnike, mrzi postojanje, ali cijeni smrt.
Osjećaj očaja, mržnje, krize identiteta pomiješani sa sarkazmom, tumornim i odsječnim riječima je ono što Sioranove čitaoce tjera da burno reaguju. Reakcija uvijek ide u dvije krajnosti: ili se potpuno slažu, ili ga oštro kritikuju.
Sami nazivi njegovih djela ostavljaju turoban i sumoran utisak. Najpoznatija su: Na rubovima očaja, Kratak pregled raspadanja, Silogizmi gorčine, Zli demijurg, O nezgodi biti rođen.
Slijede citati koji će vam najbolje dočarati turobnu Sioranovu misao.
Tako je govorio Emil Sioran
-Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nijesu shvatili da je prošlo vrijeme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?
-Istinite ispovijedi su ispisane suzama. Ali moje suze bi potopile svijet, a moja vatra bi ga pretvorila u pepeo.
-Insomnija je vrtoglava lucidnost koja može sam raj pretvoriti u mučilište.
-Svaki uznemireni Zapadnjak podsjeća na nekog od junaka Dostojevskog, ali sa računom u banci.
-Pesimista mora svakog dana da izmišlja druge razloge za postojanje: to je žrtva „smisla“ života.
-Mudrac je neko kome je ispod časti da se nada.
-Ono što znam u šezdesetoj, podjednako sam dobro znao i u dvadesetoj godini. Četrdeset godina dugog i nepotrebnog rada na provjeri…
-Ništa toliko ne isušuje duh koliko njegova odbojnost prema shvatanju tamnih ideja.
-Politeizam više odgovara raznolikosti naših težnji i naših pobuda, kojima nudi mogućnost da se ostvare, ispolje, a da pritom svaka od njih slobodno i u skladu sa svojom prirodom stremi bogu koji joj trenutno odgovara. Ali šta raditi sa jednim bogom? Kako ga zamišljati, kako ga koristiti? U njegovom prisustvu uvijek se živi pod pritiskom?
-Jedino objašnjenje za stvaranje svijeta jeste božji strah od samoće. Drugim riječima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca.
-Monoteizam guši našu osjećajnost: daje nam dubinu tako što nas sužava; sistem prinude koji nam daje jednu unutrašnju dimenziju nauštrb razvitka naših moći, on predstavlja prepreku, on nam ne dopušta da se razmašemo, on nas rastrojava. Bili smo sasvim sigurno normalniji sa više bogova nego što smo sa jednim.
-Volio bih da sam slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče.
-Samo optimisti mogu počiniti samoubistvo, optimisti koji više nijesu uspjevali u tome da budu optimisti. Ostali, oni koji nemaju razlog da žive, zašto bi imali razlog da umru?
-Smrt je toliko rasprostranjena, toliko mjesta zauzima, da više ne znam gdje da umrem.
-Mi ne jurimo prema smrti, već bježimo od katastrofe rođenja, mi se batrgamo, mi smo pobjegulje koje se trude da to zaborave. Strah od smrti samo je u budućnost projektovani strah koji počinje da raste od naših prvih trenutaka.
