Teorija o tome kako možemo naslijediti traumu je u skladu sa epigenetskim objašnjenjem. Ono pretpostavlja da trauma može ostaviti hemijski trag u genima, koji se zatim prenosi na sljedeće generacije.
Krajem prošle godine, naučnici iz Kalifornije su objavili istraživanje o zatvorenicima u Američkom građanskom ratu. U istraživanju se navodi da je kod muške djece zlostavljanih ratnih zatvorenika utvrđeno 10% više šansi da se razbole nego kod njihovih vršnjaka.
Hemijski trag koji trauma ostavi ne nanosi štetu genima u vidu mutacije. On mijenja mehanizam po kom se geni konvertuju u funkcionalne proteine.
Polje epigenetike popularizovano je prije jedne decenije. Tada su naučnici utvrdili da su djeca, koja su u materici bila izložena Holandskoj gladnoj zimi (periodu gladi pred kraj Drugog svjetskog rata) nosila određeni hemijski trag, tzv. epigenetski potpis, na jednom od svojih gena. Kasnije su utvrdili i vezu između tog otkrića i razlika u zdravlju djece u kasnijem periodu života, uključujući i povišenu tjelesnu težinu.
Uzbuđenje je raslo, a množila su se i istraživanja – o potomcima preživjelih iz Holokausta – koja su ukazivala da traumu možemo da naslijedimo. Ta istraživanja sugerišu da nasleđujemo nekakav trag iskustva naših roditelja i njihovih roditelja, naročito njihove patnje. One modifikuju naše zdravlje, ali po svoj prilici i zdravlje naše djece.
Ta hipoteza izazvala je, međutim, polemike. Oni koji kritikuju ovu postavku smatraju da biologija, kakva se implicira u navedenim istraživanjima, nije pouzdana. Sa druge strane, epigenetičari tvrde da su njihovi dokazi čvrsti.
“Efekti koje smo otkrili su mali, ali upadljivo konzistentni i značajni“, kaže Moše Zif, profesor farmakologije sa Univerziteta Mekgil u Montrealu.
“Ovo je način na koji nauka funkcioniše. Isprva je nesavršena, ali napreduje što se više istraživanja radi.“
Polemika se, zapravo, vrti oko genetike i biologije.
Direktni efekti su jedna stvar – kada trudnica konzumira alkohol, to može dovesti do fetalnog alkoholnog sindroma. To se dešava zato što se stres, koji trpi majčino tijelo, dijelom prenosi na fetus. I direktno utiče na normalan razvoj u materici.
Niko, međutim, ne uspijeva da objasni na koji način se promjene u moždanim ćelijama, uslijed zlostavljanja, mogu prenijeti na potpuno oformljen spermatozoid ili jajnu ćeliju, prije oplodnje.
I to je samo jedan od izazova. Nakon začeća, kada se spermatozoid i jajna ćelija susretnu, počinje prirodni proces čišćenja. Uslijed njega se briše najveći dio hemijskih tragova. Naposletku, dok se oplođena jajna ćelija razvija, uporedo se odvija i simfonija genetskog pregrupisavanja, dok se ćelije dijele u moždane, kožne i druge. Pitanje je, kako traumatski potpis preživi sve to?
Jedna teorija temelji se na istraživanjima na životinjama. Skorašnja istraživanja obavljena u Medicinskoj školi u Merilendu, bavila su se odgajanjem bijelih miševa u teškim uslovima (trešenje kaveza ili ostavljanje svijetla noću). To je uticalo na ponašanje gena tih miševa, u smislu promjene načina na koji se oni nose sa porastom hormona stresa. Ta promjena povezana je sa promjenama u načinu na koji njihova mladunčad podnose stres. Mladi miševi slabije reaguju na hormon stresa u poređenju sa testiranim miševima.
Ovo je, nesumnjivo, prvi dokaz da možemo naslijediti traumu. Oštećenja na genima ne moraju biti transparentna (mutacija) već se post festum manifestuju prilikom “prenosa informacija”. Nova pitanja koja proizilaze iz ovoga su mnogobrojna – od onih “šta sve izaziva oštećenja na genima” do “kako ih izliječiti”. Nauka pred sobom ima jedan od važnijih zadataka. Nadamo se da će na njega adekvatno i odgovoriti.
