“Misao mijenja strukturu. Vidio sam ljude kako mijenjaju svoj mozak mislima, kako bi izliječili ranije neizlječivu opsesiju i traumu”, kaže Norman Doidge, psihijatar i autor knjige “Mozak koji sam sebe mijenja”.
Ljudski mozak je nevjerovatno fleksibilan. Može se oblikovati gotovo kao plastelin, samo uz malo više vremena i truda. U posljednjih 20 godina, zahvaljujući brzom razvoju u oblasti slikanja mozga i neuronauke, sada se može sa sigurnošću tvrditi da je mozak sposoban za reinženjering – i da smo mi sami inženjeri.
Umnogome, neuroplastičnost, termin koji opisuje trajne promjene na mozgu tokom ljduskog života, je sjajna stvar. Evo nekoliko razloga zašto:
Možemo povećati našu inteligenciju.
Možemo naučiti nove vještine koje nam mogu promijeniti život.
Možemo se oporaviti od određenih vidova oštećenja mozga.
Možemo povećati emocionalnu inteligenciju.
Možemo da se odviknemo od štetnog ponašanja, uvjerenja i navika.
S druge strane, možemo redizajnirati svoj mozak nagore.
Srećom, zahvaljujući našoj sposobnosti da se odučimo od štetnih ponašanja, uvjerenja i navika, možemo se uvijek vratiti na pravi kurs.
Donald Heb, pionir neurolastičnosti i neuropsihologije, rekao je da se neuroni koji zajedno funkcionišu međusobno povezuju. Dr Mihael Merzenič, koji je danas možda najpoznatiji svjetski neuronaučnik, nadogradio je Hebov rad, dokazujući odnos između misli i strukturalnih promjena u mozgu.
Naša iskustva, ponašanje, razmišljanje, navike i način na koji reaguješ neodvojivi su od toga kako se naš mozak oblikuje. Negativne navike mijenjaju naš mozak nagore. Pozitivne navike mijenjaju naš mozak nabolje.
Kako negativno ponašanje kao što je kukanje, mijenja strukturu mozga?
Svi znamo nekoga ko je uvijek negativan. Osobu koja čini se nikad nije zadovoljna.
Negativni ljudi se gotovo uvijek žale na nešto. Još gore, ljudi koji stalno kukaju ne zadovoljavaju se time da zadrže svoje misli i osjećanja za sebe, već traže nekog nevoljkog slušaoca. Nesumnjivo je da nerviraju svoje prijatelje i porodicu, ali ne treba ih kriviti već razumjeti.
Svi se žalimo na nešto s vremena na vrijeme, Zapravo, istraživači sa Univerziteta Clemson, empirijski su dokazali da svi povremeno gunđamo. Neki to samo čine češće. Neki ljudi se žale kako bi na taj način privukli pažnju i uvijek razmišljaju o tome kako je njima teže nego drugima. Ima i onih hronično nezadovoljnih. Ako ne pričaju o svojoj tegobi, onda vjerovatno razmišljaju o njoj.
Psiholozi nazivaju ovo kompulsivno ponašanje ruminacija, koja se definiše kao repetitivno razmišljanje o problemu bez kraja. Ruminacija je, nažalost, direktno vezana za depresivan i anksiozan mozak. Ljudi koji se stalno žale imaju manji emocionalni koeficijent, koji je neophodan za razumijevanje emocija. Njih ne zanima vaše gledište, razmišljanja ili osjećanja. Oni će koristiti svaku priliku da vam se izjadaju.
Da li je mozak kriv? Odgovor je uglavnom – da. Većina negativnih ljudi ne želi da se ovako osjeća. Ko bi želio?
Štetno ponašanje kao što je kukanje, ako mu dozvolimo da se kontinuirano odvija u mozgu, neminovno će izmijeniti misaone procese. Izmijenjene misli vode do izmijenjenih uvjerenja, što vodi do promjena u ponašanju. Naš mozak po prirodi ima tendenciju da se fokusira više na negativne okolnosti nego na pozitivne.
Dr Rik Henson, neuronaučnik i autor knjige “Buddha’s Brain” objašnjava to ovako:
“Negativni stimuli proizvode više neuronske aktivnosti nego jednako intenzivni pozitivni stimuli. Njih je takođe lakše i brže uočiti. Kada ponavljamo fokus na negativnom, žaleći se konstantno, mi koristimo neurone odgovorne za negativnu tendenciju. Tako da kreiramo negativno ponašanje putem ponavljanja”.
Nije moguće sve vrijeme biti srećan i pozitivan, niti to treba pokušavati. Međutim, treba da preduzmemo konkretne korake kako bismo se borili protiv negativnog razmišljanja. Istraživanja pokazuju da je meditacija jedan od načina.
