Nije mali broj ljudi koji se povremeno ili konstantno suočava sa osjećanjem usamljenosti. Želja da provodimo vrijeme ne komunicirajući ni sa kim ponekad može da bude ljekovita, jer nam pruža priliku da se suočimo sami sa sobom i da redefinišemo životne prioritete. Ponekad, potreba za osamljivanjem može da bude rezultat želje da se odmorimo od mnogobrojnih obaveza koje smo u neposrednoj prošlosti morali da završimo, pa nismo imali „vrijeme za sebe”. Nekad nam, jednostavno, nije do druženja. Međutim, ukoliko usamljenost predugo traje, može da preraste u neprijatno osjećanje koje vodi ka ozbiljnom problemu.
Gdje je granica između osame i usamljenosti, kada je ona ljekovita a kada zahtijeva terapijski pristup i kako da potrebu za „privremenom izolacijom od ostatka svijeta” pretvorimo u „pogonsko gorivo” za snažnije uživanje u životu za Dan govori psiholog Zorana Vuković.
“U psihologiji je osjećanje usamljenosti jasno i precizno definisano. Čovjek osjeća usamljenost kada procjenjuje da nije u društvu ljudi sa kojima bi želio da bude. Ovo osjećanje nije prijatno, ali ne možemo da kažemo i da je negativno”, kaže Vukovićeva.
Koje su pozitivne strane usamljenostn?
“Usamljenost može da nas pokrene da potražimo društvo ljudi koji su nam važni i u čijem prisustvu se osjećamo srećno, ispunjeno i zadovoljno. To mogu biti ljudi koje poznajemo, a u situaciji kada usljed objektivnih okolnosti nismo u prilici da dijelimo vrijeme sa njima, usamljenost može da nas podstakne da stvaramo nove socijalne kontakte i među ljudima koje tek upoznajemo biramo one čije nam društvo prija”.
Da li su ljudi koji svakoga dana imaju potrebu da se osame zapravo u dubini duše usamljeni, čak i ako imaju bogat društveni život?
“Trebalo bi razlikovati osjećanje usamljenosti od potrebe da neko vrijeme u toku dana provedemo sami. Osamiti se i biti usamljen su dvije različite kategorije. Svako od nas može da uživa u osami, u vremenu koje provodimo „u naša četiri zida”, jer tada imamo priliku da se odmorimo i da se posvetimo sebi, da osluškujemo vlastite želje i potrebe. Čakje preporučljivo da svakog dana izdvojimo „vrijeme za sebe”, kada ćemo raditi ono što nam prija, praviti nove planove ili jednostavno odmarati. Ali, kada osama preraste u stil života i kada svjesno i dugoročno odbijamo druženje sa drugim ljudima, to već može da ukaže na problem”.
Koje vrste usamljenosti postoje?
“U psihologiji usamljenost se dijeli na situacionu i strukturalnu. Situacione usamljenosti se javljaju u tačno određenim situacijama, kada nepogrešivo znamo ko nam nedostaje, dok strukturalnu usamljenost karakteriše osjećanje usamljenosti koje je vezano za cjelokupnu životnu situaciju i ne postoji tačno određena osoba koja nam nedostaje u određenom trenutku. Krucijalna razlika između ove dvije vrste osjećanja usamljenosti je u tome što kod situacione postoji emotivna vezanost za druge ljude, a kod strukturalne ne postoji”.
Da li strukturalna usamljenost vodi ka depresiji?
“Da, u najvećem broju slučajeva. U pozadini strukturalne usamljenosti krije se pogrešan odnos prema sebi ili prema drugima. Osoba koja smatra da nije dovoljno dobra da bi je neko volio ili da niko nije dovoljno dobar da bi ona njega ili nju voljela, ima hronično osjećanje usamljenosti, bježi od ljudi, pa nije rijetkost da ukoliko strukturalna usamljenost traje duže vrijeme osobarazvije depresivno raspoloženje. Dodatni problem može da nastane ukoliko osoba ignoriše strukturalnu usamljenost, pa pokušava da je maskira višečasovnom fizičkom aktivnošću do iscrpljivanja, zatrpavanjem poslom, ljekovima, alkoholom, hranom, opsesivnim gledanjem TV programa, igranjem igrica…”
Kako se prevazilazi strukturalna usamljenost?
“Dobar razgovor sa psihologom i suočavanje sa problemom predstavljaju prvi korak u liječenju ovog problema. U nekim slučajevima potrebno je uključiti i psihijatra koji će predložiti farmakološku terapiju, ali samo kao potporu psihoterapiji. Tokom ovog procesa važno je promijeniti sliku o sebi i o drugima, naučiti da gledamo na stvari iz drugačije, pozitivnije perspektive, ali i zavoljeti i prihvatiti i sebe i druge, sa svim vrlinama i manama”.
