Psihologija

Izolacija pojačava mentalne poremećaje, empatija i solidarnost ih liječe

Mentalni poremećaji imaju različite simptome. Nažalost, savremena psihijatrija, posebno američka, posmatranju i opisivanju tih simptoma pridaje preveliki značaj. Kada se upitamo koji su uzroci tih simptoma, međutim, situacija postaje značajno složenija.

Nakon što razmotrimo sve potencijalne psihološke ili biološke probleme koji mogu da vode do depresije, šizofrenije ili fobija, moramo se suočiti i sa tim kako društvo u kome neko raste, radi i stvara može da podstakne pojavu poremećaja ili pomogne njihovom ublažavanju.

U periodima velikih finansijskih kriza, veliki broj ljudi završi u psihijatrijskim bolnicama zbog siromaštva – ili se sami jave da bi mogli da se prehrane i ogriju, ili ih porodice tamo odvedu ako ne privređuju. Za višegodišnje pacijente takođe je važno da su u manje razvijenim zemljama, gdje jednostavni poslovi i mala mjesta donose manje izazove, manje marginalizovani.

Usamljenost

Najteža među tim opterećenjima svakako je usamljenost. Neko počne da pati zato što ima osjećaj da ga niko ne razumije i da nikome nije važan, bez obzira na to da li je okružen ljudima ili ne. A često čovjek osjeća i da je samom sebi postao stran, da sebe ne razumije i da to, čak i kad bi imao priliku, ne bi umio da objasni drugima. Pesimizam se ponekad vezuje ne toliko za oporavak koliko za to da li će bilo ko primijetiti da mi se nešto dešava ili da me više nema.

Stigmatizacija

Uočljiviji je bol koji stvara stigmatizacija – obilježavanje i odbacivanje drugih osoba na osnovu samo jedne osobine (pripadnost različitim manjinama, etničkim, religioznim, jezičkim, ili zato što se te osobe opažaju kao drugačije zbog bolesti, izgleda) – u ovom slučaju zbog toga što se liječe od mentalnog poremećaja.

Svi koje se liječe od psihičkih poremećaja reći će vam da ih ljudi izbjegavaju, često i vrijeđaju, te da su im neka osnovna ljudska prava uskraćena. Mnogi zbog ovoga skrivaju da imaju emocionalne probleme, ne usuđuju se da to priznaju ni sebi samima, gubeći tako ličnu autentičnost, kao i dragocjeno vrijeme za borbu dok je problem tek u začetku.

Lijek je u povezivanju s ljudima, prihvatanju i pružanju podrške

Upravo su zbog ovoga važne društvene aktivnosti. Jedno novo istraživanje sa Harvarda, najprestižnijeg univerziteta na svijetu, pokazalo je da su najsrećniji osamdesetogodišnjaci oni koji su u srednjoj životnoj dobi imali najviše prijatelja.

Zbog toga u borbi za mentalno zdravlje ključni značaj imaju i grupe samopomoći, gdje ljudi mogu da sretnu druge koji prepoznaju i dijele njihova iskustva, što je najbolji izlaz iz usamljenosti.

Za sve ostale, veliku nagradu može da donese humanitarni rad. Kad dajemo drugima, istovremeno i dobijamo – time što se osjećamo bolje, dok sebična usmjerenost vremena i drugih resursa na samoga sebe donosi samo prazninu.

Humanost i solidarnost neophodni su za stvaranje ili obnovu doživljaja povezanosti s drugima, za ljubav i poštovanje, bez kojih nema zdravlja i oporavka, ali ni ispunjenog života. Jer nikome ne može biti dobro dok svima ne bude bilo bolje.

Send this to a friend