Kada prvi put čujemo svoj glas na snimku, prva reakcija je uglavnom “Ne, to nisam ja”. Ne dopada nam se, jer ga ne prepoznajemo i ne osjećamo bliskost. Drugi korak je obično pokušaj da sve “svalimo” na lošu tehniku, jer ne možemo da vjerujemo da je naš glas toliko visok.
Međutim, kako stvari zapravo stoje? Da li je naš glas onakav kakvim ga mi percipiramo ili onakav kakav se otkrije na snimku, a mi mislimo da je samo naša lošija verzija? Naučnik Jejl Koen sa Univerziteta u Pensilvaniji kaže da je snimljeni glas “slika i prilika” našeg glasa i da nas drugi ljudi baš tako percipiraju.
“Međutim, tri koščice – čekić, nakovanj i stremen, smještene u srednjem uhu, odgovorne su za disbalans između onoga kako nam se čini da zvučimo i onoga kako nas drugi čuju”, kaže Koen.
“Svaki put kada osjete zvuk, koščice malo zavibriraju, pa nam sopstveni glas zvuči glasno, jer su usta i uši blizu, pa koščice jače vibriraju dok govorimo. Zbog toga svoj glas pogrešno percipiramo kao da je dublji, a snimljeni nam je viši nego onaj na koji smo navikli dok govorimo”.
Snimak, dakle, ne prate vibracije koje postoje dok slušamo sami sebe kada pričamo uživo, pa nam zvuči neskladno. Nama naš glas dolazi iznutra, a bilo čiji drugi spolja, pa se zvučni talasi drugačije prelamaju. Stručnjaci kažu da se oni koji svoj glas često čuju, muzičari, radijski ili TV voditelji, naviknu na tu razliku u visini tona. Ona i dalje postoji, ali mijenja se čovjekova reakcija, jer mozak procesuira i interpretira zvuk.
Slično se dešava i sa odrazom u ogledalu. Dok smo na slikama i snimcima sebi često ružni ili manje lijepi, kada se gledamo u ogledalo nemamo tu odbojnost prema onome što vidimo, jer smo se navikli na tu sliku.
“Suština je u tome da osjećamo prisnost kada se gledamo u ogledalu, a iz svake prisnosti se rađa dopadanje”, objašnjava Pamela Ratledž, direktorka američkog psihološkog centra.
