Kako se živi bez mame? Bez nekoliko osnovnih boja u spektru od kojih bi mogle nastati i ostale.

Bez te ljubavi koja je rezervisana samo za tebe, jer ne možeš nikom biti centar svijeta kao što si majci.

Bez tog osjećaja da postoji neko ko je tvoj kad nisi ni svoja.

Kako se živi bez srca ispod kojeg si disala i rasla prije ovog nepredvidivog svijeta.

Živi se.

Popišeš nedostatke, dodaš dodatke, nađeš nekog da te voli najviše što može, ma više njih. I eventualno rodiš sebi da te voli i da voliš.

Ali neće ti biti lakše od tog koga rodiš. Samo će ti biti jasnije, a kad je jasno, lakše se živi.

Ako više nije s tobom, jer je morala da ode malo gore da te čuva odozgo, zatrpaj tu rupu uspomenama, nježnostima, lijepim pričama, pucketanjem njenih kostiju, mirisom onog dijela između kose i ramena, njenim glasom. Iskoristi ih kao flastere.

Ako nije tu jer nije htjela da bude, iz nije važno kojih razloga, prvo joj oprosti, a onda idi dalje i budi najbolja mama sebi. Svojoj sebi dragoj i miloj.

I kad vidiš neke divne mame, nemoj da ti bude teško. Budi srećna, jer dobre mame čine ovaj svijet vrijednim življenja.

I ako znaš neke divne mame, koje nisu tvoje, reci im da su divne mame, jer se divne mame lako podrazumijevaju onima koje su rodile.

I ako jesi ili jednog dana budeš nekom majka, budi prvo najbolja sebi, jer ćeš tako biti najbolja njoj, njemu, njima.