Da bi nam podigli samopouzdanje u teškim trenucima, dobronamjerni ljudi često skreću pažnju na naše dobre strane: pamet, sposobnost, ili snagu.
Začudo, to može da ima nelagodne posljedice. Kada se previše vezujemo za sopstveni ponos i samim tim postanemo napeti u okolnostima koji nam naizgled unižavaju ugled, samopouzdanje nam opada. Iz pojačanog straha da ne ispadnemo smiješni, povlačimo se pred izazovima u kojima postoji makar najmanji rizik da ne budemo uspješni.
U nepoznatom gradu, snebivamo se da pitamo nekog gdje je stanica, jer se bojimo da će ta osoba misliti da smo potpune neznalice, ili da smo pogubljeni turisti vrijedni sažaljenja. Ili, možda želimo da poljubimo nekoga – ali ne učinimo to iz straha da će nas ocijeniti kao očajne, napadne jadnike. Ili ne tražimo unapređenje na poslu, za slučaj da nadređeni ne pomisle da smo arogantni i da se precjenjujemo. Iz straha da ne ispadnemo budale, ne usuđujemo se da uradimo mnogo toga; zato – s vremena na vrijeme – propuštamo možda najbolje prilike u životu.
U srži našeg manjka samopouzdanja nalazi se sužena slika o tome koliko neko treba da bude dostojanstven. Mislimo da je moguće da nas, kada zađemo u određene godine, stalno poštuju i nikada ne ismijavaju. Potajno se ugledamo na one koji se ne sudaraju s vratima, nemaju smotane ljubavne ispade, ne prave gluposti na internetu i ogromne greške na poslu. Mislimo da je moguće živjeti dobro, a da ne ispadamo redovno idioti.
Jedna od najšarmantnijih knjiga renesansne Evrope je “Pohvala ludosti”, koju je 1509. godine napisao holandski humanista i filozof Erazmo. On se zalaže za veoma oslobađajuć pogled na svijet. Toplim pristupom nas podsjeća na činjenicu da je svako od nas, koliko god smatrao sebe učenim i važnim, na kraju krajeva – budala. Niko nije pošteđen toga, čak ni autor. Koliko god da je pametan, Erazmo je – uvjerava nas – podjednako veliki glupan kao i svi ostali. Ovo može veoma da nas razveseli, jer to znači da nas naši neprestani idiotluci ne isključuju iz društva. To što izgledamo kao budale, pravimo gluposti i radimo čudne stvari ne znači da smo nepodesni za društvo; samo znači da malo više podsjećamo na najvećeg humanistu sjeverne Evrope.
Slična ohrabrujuća poruka može da se izvuče iz rada Pitera Brojgela. Njegovo najpoznatije djelo, “Holandske poslovice”, predstavlja komično razočaravajući pogled na čovjekovu prirodu.
On nagoveštava da su svi manje-više poremećeni i smiješni: evo ovaj čovjek koji baca novac u rijeku; eno vojnika koji je čučnuo nad vatrom i progoreo sebi pantalone; neko tamo namjerno udara glavom o zid, a onaj drugi grize stub. Najvažnije od svega, ta slika nije napad na samo mali broj neuobičajeno strašnih ljudi: to je djelimično slika svih nas.
Bacivši pogled na Brojgelov i Erazmov rad, stičemo utisak da nećemo biti samouvjereniji ako ubjeđujemo sebe da smo dostojanstveni; već ako se pomirimo sa time da smo neopisivo smiješni. Idioti smo sada, bili smo idioti u prošlosti i bićemo ponovo idioti u budućnosti – to je normalno. Drugačije je nemoguće ako smo ljudi.
Postajemo stidljivi jer bismo u suprotnom bili previše izloženi u odnosu na tuđe ugledno ponašanje. Toliko su velike patnje koje ljudi proživljavaju da bi izgledali normalni, da kolektivno stvaramo uobrazilju – koja nas sve povređuje – da je normalnost moguća.
Ipak, kada naučimo da vidimo sebe kao prirodno nenormalne ljude, zaista nije važno da li ćemo uraditi još nešto što će nas naizgled učiniti glupim. Onaj koga pokušavamo da poljubimo možda stvarno misli da smo smiješni. Neznanac od kojeg tražimo pomoć u nepoznatom gradu možda će nas prezrivo pogledati. Međutim, i ako se to desi, nije u pitanju ništa novo; samo potvrđuje ono što smo već odavno prihvatili: da smo mi, kao i svako na svijetu – glupani. Rizik koji nose pokušaji i neuspjeh ne bi nam ostavljali tolike ožiljke. Strah od poniženja ne bi nas više pratio kroz mračne odaje našeg uma. Slobodno bismo se upuštali u rizike pomireni sa time da je neuspjeh prihvatljiva norma. S vremena na vrijeme, nakon beskonačnih užasa na koje smo pripremljeni, desilo bi se da u nečemu ipak uspijemo: dobili bismo poljubac, prijatelja, povišicu.
Put do većeg samopouzdanja počinje navikom da svakog jutra, prije nego što započnete dan, svečano kažete sebi da ste balvan, lujka, dileja ili šmokljan. Samim tim, jedan ili dva suluda postupka više neće imati velike posljedice.
