Obrazovanje uma bez obrazovanja srca nije nikakvo obrazovanje – davno nas je upozorio Aristotel. Ali nijesmo ga poslušali, jer istraživanja pokazuju da je većini ljudi više stalo do toga da iskažu mudrost, a ne emocije.
Ako i razumijemo svoja osjećanja, često ne razmišljamo zbog čega su tu, ne umijemo da ih izrazimo ili nam nije u interesu da ih preispitamo. Ili smo možda najpametniji na svetu ali nam je emocionalna inteligencija “na tankom ledu”.
Zato nam je teško da se približimo i sebi i drugima, kao i da izgradimo dublje i kvalitetnije odnose.
O tome šta se još dešava u odsustvu emocionalne inteligencije, zbog čega je ona važna, koliko nam olakšava i uljepšava život, kako prepoznajemo osobe kod kojih je razvijena, psihoterapeut Zoran Milivojević za Život plus kaže da je emocionalno inteligentna osoba ona koju doživljavamo kao prijatnu, simpatičnu, uspješnu i pametnu.
“To su oni ljudi koje zovemo životnim pobjednicima. Ukratko, emocionalno pismene osobe imaju značajne prednosti u odnosu na druge. Bolje poznaju sebe, promišljaju svoja osjećanja, umiju da razlikuju razumne emocionalne reakcije od iracionalnih i u boljem su kontaktu sa sobom. Zbog toga više razumiju druge i lakše se kreću u socijalnom svijetu, ostvarujući uspjehe u svim sferama. Otpornije su na stres, pa istraživanja pokazuju da su zadovoljnije, mentalno i tjelesno zdravije”, ističe Milivojević.
Nije jednostavno izmjeriti koeficijent emocionalne inteligencije, ali je istraživanje kompanije Telesmart, u kojem je učestvovalo milion ljudi, pokazalo da osobe koje njom mogu da se pohvale imaju neke zajedničke osobine.
Prepoznaju se po snažnom, emotivnom rečniku, svjesne su svojih vrlina i mana, odlično procjenjuju druge osobe, prihvataju promjene, nije ih lako uvrijediti, znaju da kažu “ne”, sklanjaju se od negativnih i “otrovnih” ličnosti i jasno im je da je savršenstvo nerealni zanos.
Znanje o emocijama i bolja procjena drugih mogu da se upotrebljavaju, ali i zloupotrebljavaju.
“Za mnoge ciljeve čovjek mora da se poveže sa drugima. Tu pomaže emocionalna inteligencija, jer osoba zna kako da uključi nekog ko je poseban, umije da mu pristupi, sporazumije se sa njim i motiviše ga. Ali upravo zahvaljujući njoj, sposobna je i da izmanipuliše drugog, što znači da ima skriveni cilj i predstavlja stvari na neistinit način. To vam je sudbina svakog znanja – ko zna više od drugih, to može da iskoristi za obostranu korist ili za iskorišćavanje”, objašnjava psihoterapeut Milivojević.
Mada je nama često prva asocijacija na emocionalnu pismenost empatija, saosjećanje dolazi kao rezultat prisustva svijesti o sopstvenim osjećanjima.
“Kada je neko u stanju da prepozna i imenuje svoje emocije, tugu, radost, bijes i da ih poveže s događajima u spoljašnjem svijetu, tada mnogo bolje razumije sebe, svoje reakcije, vrijednosti i način na koji gleda na sebe i druge. Poznavati svoja osjećanja je preduslov da bolje razumijemo osjećanja drugih, kako oni tumače situacije i reaguju na njih. To se ne odnosi samo na jasno izražene emocije, već i na one prikrivene i sakrivene. I zato je prepoznavanje svojih osjećanja preduslov za ono što zovemo empatijom – prepoznavanje kako drugi doživljavaju neke situacije. A kada neko dobro “čita” druge, sposoban je da se bolje odnosi prema njima i gradi kvalitetnije odnose”, objašnjava Milivojević.
Milivojević navodi i da je važno da se prema osjećanjima napravi distanca, kako bismo mogli da ih preispitamo, da procijenimo da li su primjerena ili nijesu, učeći iz grešaka kada su neadekvatno izražena.
Jedna od najčešćih dilema je da li je emocionalna pismenost preduslov drugih tipova inteligencije i može li emocionalno inteligentna osoba da kuburi sa, recimo, socijalnom vještinom.
Psihoterapeut objašnjava da je inteligencija kao takva definisana kao sposobnost, dok emocionalna uključuje i odnose sa drugima.
“Zato emocionalno pismeni ljudi imaju razvijene socijalne vještine. Oni su vješti u komunikaciji sa drugima, dok neko ko “ne umije” sa ljudima svakako nije emocionalno inteligentan. Neka istraživanja pokazuju da oni koji zastrašuju druge vrše psihičko nasilje nad vršnjacima u školi, zahtijevaju da uvijek bude po njihovom i imaju nizak koeficijent emocionalne inteligencije. Zato i postoje programi u školama za “emocionalno opismenjavanje” djece, kako bi bolje razumejla druge, uspješnije pregovarala u konfliktima i sticala manje neprijateljstava”, naglašava Milivojević.
