Krojač čiste duše: Priča koja će opametiti najusijanije glave

Ova poučna priča preuzeta je iz knjige Pojuće srce – knjiga tihih sazrcanja čuvenog ruskog mislioca i religioznog pisca Ivana Iljina.

“Juče je navratio moj susjed – dušu svoju da olakša. Posjedio je kod mene oko pola sata, dugo palio svoju isušenu lulu i na kraju mi rekao ono najvažnije što mu je ležalo na srcu.

“Moj otac, znate, bio je veoma dobar čovjek. Davno ima kako je umro, ali kad ga se čovjek sjeti, na duši mu je toplije i svjetlije. Bio je, razumijete li, krojač; dobar krojač, majstor svog zanata; umio je tako da kroji odijelo – samo da ga gledaš.

Кod njega su mušterije dolazile i iz susjednih gradova, i uvijek su bivali veoma zadovoljni: kad osmotriš odoka, kao da ništa posebno ne vidiš, ali kad se zagledaš dublje – to je prava umjetnost. I uvijek je saosjećao sa svim ljudima.

Šije, tako, pjevucka nešto tužno, a onda, odjednom, veli: “Juče su susjedi Mitrevnu na pravdi Boga uvrijedili, ne valja to, svi su pred njom krivi”. Ili: “Petru Sergejeviču bi trebalo za praznik nešto da obuče, valja mu štogod sašiti”… I opet šije.

Dešavalo se, radi razbibrige, počne da mi priča o “tkanju”; nikada ne bi rekao materijal ili sukno, nego uvijek tkanina. Zagledaj se – veli – Nikolaša, u ljude. Pa mi smo, svi – jedna tkanina. Evo, vidi, svaka nit se prema drugoj privila i pridržava je; svi smo se spleli jedan s drugim, svi smo zajedno upućeni na jedinstvo.

Hajde, iščupaj iz tog sukanca jednu nit: čitavo ćeš tkanje oštetiti. Ako jedna jedina nit nije uspjela, ako se pohabala, istanjila ili otkinula, cio komad postaje defektan. Nijedan dobar majstor tako bolesnu tkaninu neće uzeti za rad, a nijedna mušterija niti je pogledati. Zato gledaj i biraj, da ne promašiš, da u mom preduzeću ne bude bolesne tkanine.

Tako je i s ljudima, u dlaku. Svijet je Gospodnji tako ustrojen da smo svi – jedna spletena tkanina. Svi smo se jedno uz drugo zbili, svi držimo jedno drugo i držimo se jedan drugim. Ako je jednome rđavo, svima je nedobro, a ljudi to ne razumiju: glupi su i kratkovidi. Misle šta je meni do njega, kad je meni samome dobro. U stvari, nije tako.

Ako je jednom, bilo kome, rđavo, onda se taj muči i boluje; njegova muka se od njega širi na sve strane. On hoda utučen, pa i druge mori. Od njegovog nemira, svima je neugodno. Zbog njegovog straha, svi postaju razdražljivi. Ljudi na rđavome mjestu u odnosu jedni prema drugima postaju prevrtljivi: nepovjerljivi, podozrivi, vrijeđaju, svađaju se. Svi osjećaju da to dolazi od onoga kome je loše i na njega se, zbog toga, ljute. To osjeća i on, izdvaja se, povlači se u sebe, postaje rasrdljiv i krut. Njemu je potrebna ljubav, a k njemu dolaze s razdražljivošću. I niko da vidi njegovu muku, vide samo njegovu utučenost, surovost, nepouzdanost; i ne vole ga… Dolazi već do eksplozije, pokidala se tkanina, para se, cijepa. Treba što prije krpiti rupu, a niko se toga ne laća.

“Šta se, vele, to mene tiče? Njegova je nesreća, pa neka se snalazi! A iscijepano mjesto raste i širi se, tkanina je iskidana. Popravite se može samo ljubavlju: tvoja nesreća je i moja, moja nesreća je – zajednička…

Otac je, još, govorio i ovo: “Tako je i u domaćinstvu. Siromah čovjek nije siromah samo sebi, već i svima. Čovjek bez hljeba ne prosi kod sebe, nego druge uznemiruje, o muci svojoj govori, otrovanost svoju obnažava. Gdje je nesreće, tamo je nesreća zajednička; gdje je glad, tamo je hljeb svima gorak. Ne postoji samo jedan nezaposlen čovjek, to je uvijek zajednička muka. Svejedno je kako će zaboljeti zub; ako zaboli – sav čovjek je u problemu. Nesolidan čovjek, nesrećnik ili pijanac – svoju nesreću izlučuje na sve strane, svakoga zadijeva, svakog uznemiruje. I opet je čitava tkanina pokvarena; treba što je moguće prije učiniti nešto, pomagati, rupu krpiti. Gdje ne možeš ti, ja ću to učiniti za tebe; gdje obojica ne možemo, nek se uključe i drugi”.

Moj otac je, znate, bio srčan čovjek. Pomagao je svima, svuda, koliko je i gdje mogao. Ja sam, govorio je – popravljanjem zauzet bio, rupe sam štopao. I tako, dešavalo se: sakuplja odreske svih sukana i odijela, drugi put direktno izmoli ostatke od mušterije, prikuplja, udijeva, licka, sastavlja, krpi; radi to veoma vješto; zatim opet počinje da šije. Tada već pjeva vedrije pjesme. Pogledaš – sako je sačinio; ili pantalone. Ponekad i za čitavo odijelo dostane; uredno ga složi i odnese siromašku. I još zabranjuje mu da o tome priča, to, veli, niko ne treba da zna; ćuti, i to je sve.

Mi smo u porodici znali šta se događa. A voljeli su ga svi, kao rijetko koga. Dolazili su kod njega po savjet, ili, prosto, da se isplaču. Ne, znate, nije hteo da se obogati; to ne vodi ničemu, govorio je. Sami ćete se prehraniti. Od nekakvog nasljedstva…

To što je tkanju govorio, to i jesti najslađe. A kad je osjetio da se bliži smrt, pozvao me i rekao: „Odlazim, Nikolaša. Ne tuguj. Svi smo mi – niti u tkanini Božijoj; i, dok živimo na zemlji, dato nam je tu tkaninu da čuvamo i jačamo. Sjećaš li se, Spasitelj je naš imao hiton, nesašiven, iz komada, jedna tkanina odozgo do članaka. Eto, tog hitona, treba da se sjetimo.

Svi smo mi niti njegove i do smrti smo pozvani da urastemo u nj. Sjeti se toga. To je Božije tkanje. Čuvaj ga u zemnom životu: svaku nit jačaj, od srca se za nju brini. Srce slušaj više od svega ostaloga. Za šta se srce zauzme, to i
čini. I sve će biti kako valja”.

Evo mi se čini, znate, da je bio u pravu. Svi smo mi – jedno tkanje. U tome je, osjećam, skrivena mudrost života.”

(Iz knjige Pojuće srce – knjiga tihih sazrcanja, sa ruskog preveo Vladimir Jagličić)