Iako je riječ o društveno neprihvatljivoj navici, izgleda da kašnjenje ima i svojih dobrih strana. Ne po one koji su oštećeni tim kašnjenjem naravno. Naime, jedan harvardski članak pokazuje kako su osobe koje kasne srećnije i boljeg zdravlja, za razliku od onih koje dolaze na vrijeme.
Razlog se krije u činjenici da su ljudi koji kasne većinom optimisti. Čak i kad je potpuno nemoguće negdje stići, oni i dalje misle da je to ipak izvodivo. U ostalim životnim segmentima takav pogled na svijet je poželjan i nerijetko pomaže ljudima pomerati granice i ostvarivati snove.
Optimistični ljudi su opušteni, njihov je život kreativniji, a time i sadržajniji. Optimizam dobro utiče i na samo tijelo. Smanjuje nivo kortizola koji štetno djeluje na srce, pritisak, vene i hormone.
Alfi Kohn na Psychology Today predlaže da se pitanje o kašnjenju izokrene kako bi se otkrio odgovor zašto ljudi kasne (i zašto se čini da se ne uzrujavaju kad to čine). Umjesto da se pitate zašto moj prijatelj uvijek kasni, zapitajte se – zašto sam ja uvijek tačan?
Odgovor se krije u tome da imate prizemljenije shvatanje koliko će vam vremena biti potrebno da odete negdje ili obavite sve potrebne poslove. Vaš prijatelj, sa druge strane, možda je više sanjarski tip. Vjeruje da može stići obaviti nešto što ne može, jer voli da razmišlja pozitivno o svemu.
Ali, kako je Aristotel jednom rekao, čovjek je društvena životinja. Imamo velikog uticaja jedni na druge, htjeli to ili ne. Zato, ako ste vi ti koji kasne, nemojte misliti samo na svoje zdravlje, nego i na zdravlje onih koji vas čekaju na dogovorenom mjestu. Za njih su, naime, takvi optimisti izvor frustracija i stresa.
Naravno da su jer ih boli uvo sto ih neko ceka, a onaj sto ceka mora biti nervozan jer se ne postuje ni on ni njegovo vrijeme ni dogovor ni mnogo toga
Ako nekoga poštuješ doći ćeš na vrijeme, ako ne …