Ludi čovječe, zar misliš da ćeš imati vremena?

Reci mi, ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš oprosti onome koga si povrijedio. Kažeš volim te onima bez kojih ne možeš. Zagrliš jako i ne puštaš nikad. Da odeš od svih onih ljudi koji ti govore da ne možeš i usudiš se živjeti. Da barem jednom u životu rizikuješ za nešto vrijedno!

Reci mi, zar zaista misliš da će ti vrijeme oprostiti sve one sate uzaludno potrošene na ponos iz inata? Zar misliš da će ti ih ikad vratiti natrag? Sve trenutke koje si bacio u vjetar slijepo čekajući nešto što nikad neće doći? Zbog straha i neznanja. Zbog nedostatka volje i bez trunke žara za nečim novim.

Misliš li da će ti dijete u tebi oprostiti što se nisi borio za svoje snove? Što nisi dao sve od sebe da ih pretočiš u stvarnost?

Zar misliš da će uvijek biti vremena za druge šanse, za sljedeće prilike i nova iskustva? Da li misliš da će uvijek biti vremena da posjetiš još jednom svoje omiljeno mjesto, da pročitaš tu knjigu koju već godinama tražiš, da pogledaš s djecom njihov najdraži crtać?

Zar zaista misliš da jednog dana neće biti kasno?

I da ćeš tada moći vikati iz sveg glasa, al’ da neće biti nikog ko bi te čuo. Da ćeš moći da plačeš koliko hoćeš, al’ da neće biti nikog da ti obriše suze. Da ćeš u trenutku pomisliti na sve osobe kojima si ostao dužan ljubavi i poželjeti ponovo da ih voliš. Vratiti ih natrag. I sva obećanja koja nisi ispunio, poželjeti da ih više nikad ne prekršiš.

Zar zaista ne misliš da će i tvoj sat jednom otkucati kraj ove lude predstave zvane život? Da te jednog jutra neće probuditi ni kiša koja će lupati po prozoru ni zraci sunca koje će ti obasjati sobu? Sve one svakodnevne stvari i trivijalne obaveze koje su činile tvoju stvarnost ljepšom će iznenada stati. I nestati. I sve drugo će se nastaviti, ali biće kasno. Biće kasno za taj jedan poziv, jedno izvinjenje, jednu neostvarenu želju. Jer sjutra možda i postoji, ali danas je baš uvijek sve što imaš u svojim rukama.

I zar zaista nakon svega misliš da ćeš imati vremena koliko želiš? I da ćeš ikad biti spreman na odlazak?

Ostaće nešto nedovršeno.
Neispijena šolja kafe, hljeb u tosteru, popis namirnica na stolu.
Ostaće nedorečeni.
Odnosi, prekidi, telefonski razgovori.
Ostaće duša.
Gladna ljubavi i žedna ljepote.
Ostaće onih par ‘volim te’.
Zaglavljenih u grlu i zatočenih u srcu.
Ostaće snovi.
Neostvareni i davno zaboravljeni.

I ne misliš li da je baš sada pravi trenutak?

Još jednom da pogledaš one koje voliš, da im pružiš osmijeh, poljubac, zagrljaj. Da ih nikad ne uzimaš zdravo za gotovo, da im nikad ne zaboraviš dati svu ljubav ovog svijeta. Isto tako da im vikneš to toliko glasno da im odzvanja u srcima. Da pamte to i onda kada te više ne bude. Da pamtiš to i onda kad ih više ne bude…

Jer samo kad voliš, vrijeme ti ne može ništa.
Jedino vrijeme koje je potrošeno na ljubav nije potrošeno vrijeme.
Za sve ostale stvari, vjeruj mi, nemamo dovoljno vremena.

Zato prvo voli… a onda, ako stigneš, radi što god ti volja!