O svom iskustvu sa depresijom i zašto je važna briga o mentalnom zdravlju – piše izvršna urednica Elle magazina Anja Paspalj.
Telefon. Punjač. Malo ogledalce. Novčanik. Krema za ruke. Knjiga koju trenutno čitam. Bočica alkohola za dezinfekciju. Ključevi od kuće. Roll-on parfem. Kutijica antidepresiva. Maska. Balzam za usne. Šta sve stane u torbu kada ujutru izlaziš iz kuće? Neke stvari su bitnije od drugih – nedostatak ogledala i kreme ne bih osjetila, nekako bih se snašla bez telefona i punjača, ali bez ljekova, teško.
Statistike govore da se kriza mentalnog zdravlja značajno pogoršala tokom prve godine pandemije i da su policijski časovi, lockdown-ovi i nametnute izolacije širom svijeta izazvale povećanje u količini ljudi koji pate od anksioznih napada i depresivnih epizoda, što i nije iznenađujuće. S druge strane, feel-good tekstovi i how-to liste o tome kako najbolje iskoristiti slobodno vrijeme i kako se konačno (ali stvarno, konačno!) osloboditi okova odlaska u kancelariju, društvenih događaja koji jednostavno ne mogu da se odbiju i ostalih stvari koje navodno gutaju vrijeme i oduzimaju slobodu da konačno živimo život onako kako želimo. Ništa gore za depresivnu osobu nego čuti da samo treba da reorganizuju svoj dan i uživaju ili da budu pozitivni (!) u trenutku kada se jedva izvlače iz kreveta. Ipak, ima mnogo više takvih tekstova od onih drugih, realnih. A čak je i to bolje od toga kada na riječ “depresija” u razgovoru nadvlada muk.
Zašto je toliko strašno govoriti o depresiji?
Kada mi je psihijatrica uspostavila dijagnozu i prepisala ljekove, laknulo mi je jer sam konačno dobila potvrdu da nisam luda, lijena, razmažena, sebična – kao što ljudi koji su depresivni često čuju da jesu – već da (kao i kada slomiš nogu) imam hemijske poteškoće u mozgu, te da ne lučim dovoljno serotonina. Ipak, kada sam otvorila bolovanje, dobila sam savjet od kolege da prećutim kada me neko bude pitao o čemu je riječ, jer: a) ljudi to ne razumiju i b) da ne ispadnem slaba u profesionalnim krugovima. Ispostavilo se da ljudi to razumiju mnogo bolje nego što žele sebi i drugima da priznaju. Skoro svi su prošli kroz depresivnu epizodu slabijeg ili težeg oblika tokom svog života. Mnogi nisu ni svjesni da nikada nisu izašli iz toga.
Što bi moja terapeutkinja rekla, nikad više posla nije imala nego od kad je krenula pandemija, što se poklapa sa svjetskim statistikama. Bez svakodnevnih distrakcija, moramo da se usredsredimo na to što se dešava u nama, umjesto izvan nas, i to je trenutak gdje neki cvjetaju, a drugi pucaju. Ćutanje o tome i nedostatak razumijevanja samo pogoršava stvari. Ne želim da ćutim. Da sam tokom te dvije godine koje mi je trebalo da se ohrabrim da tražim stručnu pomoć znala koliko ljudi zapravo ima iskustvo liječenja depresije, možda bi mi bilo za zilimetar lakše.
Ćutimo jer, (posebno) kod nas, vlada mišljenje da je biti depresivan stvar ličnog izbora ili loša crta ličnosti, a ne hemijski disbalans u mozgu.
Svijet ne može da stane čak i kada ste depresivni. I dalje morate da se probudite, odete na posao, nahranite ljubimca, operete sudove i promijenite posteljinu. U nekom trenutku morate i da se javite prijateljima, izađete po namirnice i odete u šetnju. Jednog dana će moju kutijicu antidepresiva koju obavezno pakujem ujutru zamijeniti neki vitamin C ili Kinder Bueno, ali trenutno nije takva situacija, i to je sasvim u redu.
Mislila sam da ću biti nestrpljiva da postanem ona stara ja, puna energije i spremna za sve, ali me ponovno otkrivanje sreće u malim stvarima potpuno obuzelo. Uživam u namještanju kreveta, trčanju po stanu sa psom, u činjenici da mogu da se skoncentrišem da pročitam knjigu ili da se sa punom pažnjom posvetim razgovoru. Morala sam da usporim, povučem kočnice i pažljivo razmislim o stvarima koje radim i da li zapravo želim da ih radim. Još sigurno šest mjeseci ću morati da se ograničim na jedno alkoholno piće kada izađem sa prijateljima i da osiguram da ne prođe više od dva dana da nisam spavala kako treba.
Ovo su mali koraci i veliki uspjesi koji vode ka cvjetanju i osiguranje da je govoriti o mentalnom zdravlju neophodno, i ni malo strašno u odnosu na borbu sa njim.
Odlican tekst