Nauka o smijanju: Šta poručujete osmijehom

Psiholog Adrian Furnham pita se šta možemo da naučimo iz osmijeha, i na koji način su evolucionarna, multi-kulturalna i društveno – psihološka istraživanja doprinijela razumijevanju osmijeha. Osmijeh može biti spontan i prirodan, ali i lažan, odnosno odglumljen.

Ipak, ono što malo ko zna, a Furhnam otkriva, jeste da nasmijano lice nije mnogo drugačije od uplakanog. Naime, facijalne ekspresije se ne razlikuju naročito, dok sa druge strane, poneke osobe (više žene, nego muškarci) plaču kada su srećne. Osmijeh je često odgovor i na neprijatne situacije, stanje šoka, ili, čak, sahrane. Takav osmijeh je prirodna odbrambena reakcija organizma na trenutke koju nisu lagodni, zabavni, jednostavni, prijatni.

Spontani osmijeh ubrzava disanje, a snižava krvni pritisak i puls. ’Nauku smijanja’ je, prema riječima Furnhama, inicirao Čarls Darvin koji je primijetio da su uzrok, posljedice i manifestacije smijanja univerzalni među različitim kulturama, za razliku od drugih neverbalnih gestova. Bebe počinju da se smiju već u petoj nedjelji života, kada uče da je plač ono što privlači pažnju drugih, ali je smijeh ono što tu pažnju zadržava. Smijeh je, ujedno, i ključ za građenje i održavanje boljih društvenih odnosa, što je dokazano u mnogim istraživanjima. Furnham upućuje i na bonton koji se razlikuje od kulture do kulture, u izvjesnom smislu, određuje pravila smijanja, te se tako ljudi sa juga Amerike smiju više od onih sa sjevera, a Azijati nastoje da prikrivaju usta kada se smiju. Istraživanja pokazuju i da se žene smiju više od muškaraca.

Takođe, postoje fiziološki dokazi da smijanje ima specifične biološke posljedice. Čini da se osjećamo bolje, sa medicinske strane dokazano je da liječi i stvara se želja za više smijanja. Zanimljiv je podatak do kog su došli zoolozi, naime primijetili su da šimpanze imaju dva tipa osmijeha: kada jasno izlažu zube (kez) i kada donju vilicu spuste, a uglove usana povuku na gore. Kod ljudi, smijanje može da ukaže i na dominaciju. Ako posmatrate dvoje ljudi različitog društvenog ranga, uočićete da se onaj dominantniji više osmjehuje u ’prijateljskim’, nego u ’neprijateljskim situacijama’.

Psiholozi su definisali mnoge razlike u pogledu ljudskih osmijeha, ali na najosnovnijem nivou razlika je u istinskom, odnosno lažnom osmijehu. Lažni osmijeh se koristi za različite namjene, često kada osoba da nastoji da pokaže uživanje, srdačnost ili slaganje sa nečim. Ova vrsta je lako uočljiva, jer uključuje samo usne, ali ne i oči. Postoji značajna fiziološka razlika između pravog i lažnog osmijeha. Kod pravog osmijeha, uključena su dva mišića (zigomatic glavni i orbicularis Oculi), dok kod lažnog samo prvi.

Američki psiholog Paul Ekman koji je proučavao mišiće lica i tijela, kao i psihološke razloge za razumijevanje prirode osmijeha, sastavio je korisnu listu tipova osmijeha:

1. Osmijeh koji je dug i intenzivan, pokazuje pozitivno osjećanje povezano sa uživanjem i zabavom.

2. Osmijeh iz straha ili nepoštovanja – nijedan od ova dva nije povezan sa pozitivnim emocijama, već je riječ samo o pokretanju mišića usana.

3. Ushićeni osmijeh, koji je pravi, kada ljudi pokušavaju da potisnu ili prikriju velike razmjere svojih pozitivnih emocija.

4. Neiskren osmijeh proistekao iz negativnih emocija.

5. ’Flert osmijeh’ koji je djelimično neprijatan, jer osoba praktično zuri u onoga ko ga/je zanima.

6. Kako ga naziva Ekman, ’Čaplin osmijeh’ – onaj koji je ’zarazan’ i uzrokuje smijanje