Živimo u vremenu u kom gotovo svakodnevno možemo da čujemo vijesti o rekordnim temperaturama, topljenju morskog leda i glečera, tropskim olujama, ugroženosti biljaka i životinja i mnogim drugim događajima koji su nastali kao posljedica klimatskih promjena.
Uslijed talasa informacija o vremenskim katastrofama koje nas zapljuskuju sa svih strana, ljudi počinju da zamišljaju katastrofe koje se još nisu ni desile, a sa kojima ne bi mogli da izađu na kraj.
Zbog toga dolazi do stvaranja osjećaja konstantnog straha i zabrinutosti za opstanak.
Ova vrsta anksioznosti zbog negativnih posljedica po životnu sredinu je postala toliko raširena među ljudima posljednjih godina, da je dobila sopstveno ime – ekoanksioznost.
Činjenica koja predstavlja poseban problem, jeste da su žrtve ove vrste anksioznosti često djeca i mladi.
O tome šta su razlozi zbog kojih se javlja ovaj tip anksioznosti novinari Klima101 razgovarali su sa psihologom Milanom Stanojevićem koji se u istraživanjima bavio ispitivanjem stavova o klimatskim promjenama.
„Moguće je da se anksioznost oko pojava koje imaju negativne posljedice, kao što su klimatske promjene, javlja zato što se ljudima priča o ovim pojavama, bez da im se nude rješenje i načini kako oni mogu da pomognu da se negativne posljedice spriječe ili ublaže. Takođe, anksioznost se može javiti zbog mišljenja da je to njihovo (potencijalno) proekološko ponašanje beznačajno, jer su oni samo kap u moru, pošto ljudi ima preko 7 milijardi“, ističe Milan.
Kako djeci možemo da predstavimo klimatske promjene?
Poput odraslih, i djeca često slušaju o klimatskim promjenama – one se pominju u filmovima, knjigama, uče o njima u školi, a na osnovu svega što im je saopšteno ona razvijaju određene stavove i emocije.
Zbog toga je bitno da se u komunikaciji sa djecom o klimatskim promjenama govori veoma pažljivo, da im se probude pozitivne emocije prema prirodi i da im se uvijek predoči da nije „sve crno“, već da rješenja postoje.
Psiholog Milan Stanojević objašnjava da se djeci često ukazuje na neke stvari bez napomene zašto je to važno za njih, što može dovesti do nezainteresovanosti ili osjećanja pritiska. Zato je prije svega dobro da se kroz rad sa djecom prvo razvije ljubav prema prirodi i osjećaj povezanosti sa njom, kako bi ekološko ponašanje bilo motivisano osjećanjem da se čini nešto pozitivno za prirodu, a ne isključivo zbog straha od negativnih posljedica.
„Bitno je da djeca zajedno sa roditeljima ili starateljima usvajaju proekološke navike i pozitivan pristup problemu. Gledajući kako roditelji/staratelji pristupaju problemu sa pozitivnom energijom i nadom, djeca mogu da uče po modelu i sama usvoje takav pristup i ponašanje. Važna napomena da treba izbjeći da se djeci govori o tome kako da se ponašaju, a da se onaj ko im govori ne pridržava toga“, kaže Stanojević.
Maloj djeci takođe ne bi trebalo nametati klimatske promjene kao zasebnu temu, već bi trebalo pratiti interese djeteta i u skladu sa tim predstavljati pozitivne modele ponašanja i važnost očuvanja životne sredine.
Pitanje eko-anksioznosti je čak postalo i dio popularne kulture.
U jednoj od epizoda serije Big little lies možemo da vidimo negativan primjer – kako djeci ne treba predstavljati klimatske promjene.
Naime, u toj epizodi, ćerka jedne od glavnih junakinja serije koja pohađa drugi razred, ima napad panike nakon što je sa učiteljicom razgovarala o klimatskim promjenama, što je u njoj stvorilo strah i brigu da se svijetu bliži kraj.
Iako je navedeni primjer slučaj iz serije, takva reakcija kod djece se javlja i u stvarnom životu.
Klimatske promjene i odraslima predstavljaju tešku temu o kojoj nije prijatno razmišljati, a upravo ta anksioznost, briga, osjećaj beznađa, jesu razlozi zbog kojih djeci ne bi trebalo predstavljati samo problem, bez isticanja i mogućih rješenja.
U današnjem vremenu su teme poput ove prisutne svuda i vrlo je vjerovatno da će djeca u nekom trenutku roditeljima postaviti teška pitanja o onome što se dešava.
Tada je važno da odrasli kroz odgovore ne projektuju sopstvene brige i strahove, već i da se sami informišu i edukuju i o pozitivnim stvarima koje se događaju, a koje mogu ponuditi djeci kao odgovor.
„Ako se djeca uče da imaju negativan pristup problemu, da budu bespomoćni, svakako će biti teže da se kasnije nauče drugačijem stavu i pristupu ovom problemu i manje su šanse da će u budućnosti biti odrasle osobe koje mogu da učestvuju u rješavanju problema klimatskih promjena“, objašnjava psiholog Milan Stanojević.
