Psihologija

Obraz (ni)je na prodaju

Svako ima svoju cijenu, važno je samo otkriti koja je – govorio je Pablo Eskobar. Ne slažete se sa kolumbijskim narko-bosom? Ne biste se “prodali” ni da vam ponude milion dolara? A milijardu? Da li biste i tada prije umrli kao prosjak nego pristali na ovu “sitnicu”?

U filmu “Nepristojna ponuda” junakinja koju igra Demi Mur dobija prijedlog od bogatog biznismena kog je dočarao Robert Redford da sa njim provede noć za milion dolara. U svakodnevnom životu nema takvih, ali mnoštvo je drugih ponuda kojima je teško odoljeti. Čak i kad “đavo” nije tako zgodan kao Robert Redford.

Da li ćemo se učlaniti u (svaku) vladajuću stranku ako znamo da je to put do privilegija? Da li ćemo se ulizivati šefu jer ćemo tako dobiti unapređenje? Da li ćemo uzeti novac iz zajedničkog fonda ako znamo da nas niko neće otkriti? Da li ćemo izdati prijatelja da bismo se približili drugom, znatno moćnijem? Ako ste na sva pitanja odgovorili odrečno, šta mislite kako vas okolina posmatra – kao heroja ili budalu?

Milion dolara i “polusvijet”

Koliko ljudi bi odgovorilo potvrdno na hipotetičku nepristojnu ponudu da uradi nešto što ne želi i što nije u skladu sa njegovim moralnim i vrijednosnim sistemom, a da zauzvrat dobije milijardu dolara? Sagovornica “Života plus”, master filozofije i stručni saradnik pri Srpskom udruženju za filozofsku praksu Marija Mitrovanov ima dva odgovora na “nepristojno” pitanje.

“Kao filozof, suzdržavam se od suda po tom pitanju jer mi je neprovjerljiv i nedokaziv podatak koji, istina, naslućujem. Kao čovjek koji vidi određene stvari, koji preživljava u svijetu koji samog sebe davi dok se kreće unazad, rekla bih da je taj broj jezivo veliki. U potrazi za brzim i materijalnim ciljevima, sami sebi i drugima postajemo sredstvo, pa pojam “cijena” dobija materijalni karakter umjesto izvorno vrjednosni. Eskobar je u tom smislu bio preteča, možda čak i prognostičar današnjeg vremena jer koncept cijene o kom je govorio danas uzima maha”, kaže Marija Mitrovanov.

Kakvo je današnje vrijeme možda najbolje ilustruje naša reakcija na vijest da je čovjek uradio nešto plemenito. Časno. Pošteno. Dva puta čitamo informaciju da je neko pronašao veliku sumu novca i sve vratio vlasniku. Ne možemo da dođemo sebi kad čujemo da je neko siromašan podijelio ono malo što ima sa nekim drugim. I tada, poslije početnog šoka, shvatamo još nešto – neko neće prodati svoj obraz makar nemao dinara u džepu, dok će drugi, znatno bogatiji, to uraditi bez problema. Jer, prodaja zavisi od mnoštva faktora – od vaspitanja, do društva. Jedan pojam, ipak, u osnovi je svih ostalih, ističe Mitrovanov. Riječ je o – sistemu vrijednosti.

“Ako pogledamo zapuštenost naše kulture, ekspanziju određene vrste, žargonski, ali odlično rečeno polusvijeta, okretanje ka materijalnom, reformu obrazovanja koja za cilj ima da proizvede mladog čovjeka koji obavlja određeni cilj, umjesto da sam po sebi bude cilj, onda je očigledno da u takvom svijetu pojam “vrijednost” nema vrijednost. A onda je sve što ima veze sa materijalnim i iracionalnim moguće, pa tako i da izdamo same sebe. Jedan od najvećih filozofa i neko čiju bi etiku, po meni, svako trebalo da pročita, Imanuel Kant, rekao je da postupamo tako da čovještvo u sebi i drugima uvijek posmatramo kao cilj, a nikad kao sredstvo. Bojim se da smo sami sebi postali sredstvo, a da toga nismo ni svjesni. To je tužno, poražavajuće i izuzetno opasno i tek ćemo uvidjeti posljedice takvog stila života”, upozorava Mitrovanov.

Kad proradi savjest

I zaista, šta očekivati od društva koje svoje nasljednike vaspitava maksimom “najvažnije je da se snađeš, vidiš kako loše pošteni prolaze”? Živimo, kažu, u doba bez ideala. Nekad su ljudi ginuli za ideju u koju vjeruju. Danas? Shvatili su da “za ideale ginu budale”. Postali pragmatični. I ostali bez ideja koje ne žele da iznevjere.

“Vjerovanje podrazumijeva svjesno vezivanje za određene vrijednosti koje smo prethodno bar malo promislili i koje težimo da razumijemo ali i koje, iznad svega, iz nekog razloga, poštujemo. U eri promocije niskih strasti i ništavnih vrijednosti, naš prirodno racionalan mentalni sklop postaje samom sebi stran jer nema u čemu da se razvija. Gube se određeni koncepti. Nisam sigurna da je vjerovanje ili vrednovanje u suštinskom smislu moguće u pojedincu koji nije razvio koncepte poštovanja i promišljanja”, kaže filozof.

U nekim, doduše rijetkim slučajevima, proradi “nešto”. Probudi se savjest. Shvatimo da smo se prodali. I ne znamo kako da živimo s tim saznanjem. Vratimo se opet na film s početka priče. Mada je Demi pristala na nepristojnu ponudu da bi pomogla svom mužu u finansijskim problemima, taj čin imao je nepovratan uticaj na njihov brak. I kada razmatramo neku nepristojnu ponudu, treba da imamo na umu upravo posljedice.

“Sa savješću koja nekad proradi nakon što iznevjerimo sebe treba da se nosimo isto kao što se nosimo sa sviješću o tome da poslije svake namjeravane radnje slijedi odgovornost. Vrijeme se ne može vratiti, u životu ne postoji opcija “poništi” i treba biti konzistentan, pa vi razmislite koja strana konzistentnosti vam se više isplati na duže staze”, zaključuje Mitrovanov.

SAMOOBMANA NAS ČUVA

Nerijetko i kad se po mišljenju drugih prodamo, mi to ne priznajemo već naprotiv ubjeđujemo sebe da ništa loše nismo uradili. Psiholozi inače ističu da je samoobmana nesvjesni mehanizam koji nas štiti od bolnih istina sa kojima ne želimo da se suočimo. Psiholozi su dokazali da sebe lažemo tako što informacije biramo selektivno i “krivimo” realnost kako bi se uklopila u postojeći sistem razmišljanja. Zatim na scenu nastupaju racionalizacije koje imaju za cilj da nas opravdaju pred sopstvenim očima. Pa tako, na primjer, ako se ulizujemo šefu i sve kolege nas smatraju ulizicom, malo je vjerovatno da ćemo i mi tako sebe opisati. Vjerovatnije je da ćemo objasniti sebi da je šef svojim kvalitetima zaista zaslužio našu naklonost, tako nećemo morati da se suočimo sa samooptužbom da smo “prodali” obraz zbog veće plate i privilegija.

KAKAV JE ČOVJEK – DOBAR ILI LOŠ

Ako prihvatimo tezu da je čovjek kvarljiva roba, onda to znači da nam je prirodno da se prodamo. Marija ipak upozorava da je pitanje ljudske prirode metafizičko jer nije provjerljivo i dokazivo.

“Filozofi su se oduvijek bavili tom temom – da li je čovjek po svojoj prirodi dobar ili loš? Iz odgovora na takvo pitanje dalje bi slijedile ostale konsekvence, poput ove da li bi čovjek bio sklon da proda sebe, svoje vrijednosti i ideale. Mnogo je argumenata u prilog lošoj ljudskoj prirodi, ali ima mnoštvo i onih koji su na strani naše prirodne dobrote. Budući da meni obje strane nude podjednako ubjedljive argumente, a dokaza nema, ostaću skeptik na temu čovjekove prirode i fokusiraću se na konkretne ljude u konkretnim situacijama. Svaka situacija je plodno tle za razne radnje i svaki čovjek je uvijek pod nekim uticajima, ali i slobodan da, s obzirom na trenutne okolnosti, donese odluku svjestan da ona povlači posljedice, bilo dobre, bilo loše”, kaže Marija Mitrovanov.

Send this to a friend