Ponos okuje čovjeka više nego bilo koji drugi lanci, okuje ga pa više ne može niti naprijed, niti nazad.
Okuje ga i zamrzne sve odnose s ljudima koje je imao, pa se pitaju ljudi gdje je ona osoba koju su nekad poznavali i šta joj se dogodilo. Uništi ponos sve one mogućnosti jer uvjeri čovjeka da će nešto s njim dobiti, da bez njega ne bi ni vrijedio život, uvjeri čovjeka da je uvijek u pravu i da nikada i nikako ne smije popustiti drugome.
Okuje ponos čovjeka više nego bilo koji drugi lanci, okuju ga riječi kojima se podigao i ogradio iznad drugih, okuje ga onaj hladni stav koji potpuno izbriše sve ono dobro što je prije iz njega izašlo i ostane čovjek sam u svom ponosu. Prevare se tada ljudi da se bez njih ne može živjeti, ali kada vide da se stvari počinju razvijati u novim pravcima, da se otkrivaju nove mogućnost, brzo zažale za to što su učinili ali zbog ponosa ne popuštaju.
Okuje ponos čovjeka više nego bilo koji drugi lanci, okuje ga kada počne razrađivati taktike kako da napakosti drugima, kako da ponizi drugoga a na kraju shvati da šega granu na kojoj sam sjedi. Okuje ponos čovjeka i onda izgubi svu onu pamet koju je nekad imao srljajući u gluposti koje ne bi učinio ni najluđi čovjek, srlja ali ne odustaje jer treba plan ostvariti do kraja, jer treba bitku dobiti koliko god ona suluda i besmislena bila.
Okuje ponos čovjeka više nego bilo koji drugi lanci a onda presudi sam sebi, kao kapetan koji je sam sebi oduzeo život kada je vidio da je cijela njegov flota izgubljena i nema više kuda. Ostaje tako ponosan čovjek sam i shvati koliko je mira izgubio s tim ponosom, koliko je duboko zatrpao svoj život i pita se šta mu je sve to trebalo i kako sada naprijed. Ostaje sam ali sada ima životnu školu, ali šta mu to vrijedi ako nema dovoljno snage da se opet suprotstavi tom ponosu.
Mario Žuvela
