Često se susrećem sa ljudima koji imaju 20, 30, 40 godina, ali to je spolja. A unutra kao da su ostali u ranom djetinjstvu i još uvijek očekuju ljubav koju tada nijesu dovoljno dobili. I ostaju tamo sve dok sami ne nauče da pronađu zadovoljstvo u sebi.
Svako doba ima svoje potrebe, što znači da pažnja i ljubav roditelja sa svakom godinom ima svoje specifičnosti.
U ranom djetinjstvu počinje da se formira povjerenje, tako da je tada ljubav za dijete saosjećajna briga majke o njegovim potrebama.
Ako je u tom uzrastu majka bila nepouzdana, odbacila dijete, itd, tada to može da formira kod djeteta sumnju i bojazan za svoje blagostanje.
U odraslom dobu sa ovim ljudima teško je napraviti kontakt, u odnosima oni često podvrgavaju partnera ispitivanju i provjerama povjerenja. U bliskim odnosima mogu se osjećati bespomoćno i ranjivo.
Nešto kasnije, od 2-3 godine, dijete uči da bude samostalno i da razvija samokontrolu. Ako su roditelji ometali razvoj u ovim smjerovima, na primjer, nestrpljivo i uporno radili ono što dijete lako može da uradi samo, ili suprotno, očekivali da obavi radnje koje dijete nije u stanju samostalno da uradi – tada se formira osjećaj stida.
A ako roditelji stalno prekomjerno bdiju nad djetetom, samim tim, ostaju gluvi na njegove stvarne potrebe, tada nastaje sumnja u svoje sposobnosti, kontrolisanje okruženja i samokontrola.
Čak i kao odrasle osobe, ovi ljudi, umjesto da budu sigurni, misle da ih drugi posmatraju i da se prema njima odnose sa podozrenjem i neodobravanjem. Takođe kod njih se mogu pojaviti opsesivno-kompulsivni simptomi ili paranoidni strah od praćenja.
Ljubav za dijete u uzrastu od 3-6 godine je podsticanje samostalnih radnji i podršci inicijative, kao i odobravanje ljubopitljivosti i kreativnosti. Ako roditelji u tom periodu ne dozvoljavaju da dijete djeluje samostalno, kao odgovor na njihove potrebe pretjerano ga kažnjavaju, razvija se osjećaj krivice.
A onda u odraslom dobu, takva “velika djeca” nemaju dovoljno usmjerenosti prema cilju i odlučnosti da postavi realne ciljeve i ostvaruju ih. Pored toga, stalni osjećaj krivice može da izazove pasivnost, impotenciju ili frigidnost, kao i psihopatsko ponašanje.
U školskom uzrastu formira se vrijednoća. Ako ste u tom periodu sumnjali u sposobnosti djeteta ili u statusu među vršnjacima, to ga može obeshrabriti da dalje uči, takođe može da se formira osjećaj inferiornosti, koji će kasnije kod njega ubiti sigurnost u svoje sposobnosti da efikasno funkcioniše i postoji u svijetu.
Ako djeca doživljavaju školsko postignuće i rad kao jedini kriterijum po kome se sudi o njihovim vrijednostima, kao odrasle osobe, oni mogu postati “radna snaga” u ustanovljenom hijerarhijskom društvu.
Predlažem da pružite ruku pomoći svom unutrašnjem djetetu i da mu pomognete da odraste. Da bi to uradili, nađite svoju dječju sliku ili samo zamislite dijete koje živi u vama. Koliko ima godina? Kako izgleda? Šta misli? Ko je pored? Šta ga je muči?…
Razgovarajte sa njim…
Uzmite papir i dvije olovke različitih boja: jednu u desnoj ruci, drugu u lijevoj. Ako ste dešnjak, desnom rukom pišite u ime odraslog sebe, a lijevom – u ime svog unutrašnjeg djeteta. Ako ste ljevoruki, onda obrnuto.
U dijalogu ste samo vi i vaše unutrašnje dijete. Ko će od vas prvi poći na kontakt? S čim ćete započeti komunikaciju? Odgovori dobijeni na vaša pitanja mogu biti neočekivani za vas.
Sada kada ste pronašli dijete i stupili u razgovor sa njim, došlo je vrijeme da uspostavite odnose sa njim. Komunicirajte sa mališanom unutra koliko hoćete. Pitajte ga šta mu nedostaje. Dajte mu ono što traži. Zovite ga po imenu, govorite mu tople, lijepe riječi, ispoljite mu svoju ljubav. Posavjetujte ga nešto.
Budite mu takav roditelj, kakav je tada vama bio potreban.
