Pismo od sreće

Zdravo, ja sam – sreća.

Ako čitate ovo pismo, znači da sam već došla do vas. A sada ću početi da prigovaram, jer postoji i razlog! Boli, shvatate li…

Ja imam dosta godina – sama se ne sjećam koliko. Najvjerovatnije oduvijek postojim. Zato se u meni nakupilo mnogo zapažanja kod čovječanstva. Nikad nijeste pokušali da postavite sebe na moje mjesto? Beskorisno! Veoma je korisno i spoznajno…
​
Evo svi kažu: “Sreća, sreća …” jure u potrazi, traže, sanjaju o meni. A ja se, između ostalog, nigdje i ne krijem! I ne odlazim! Sve vrijeme sam tu i samo čekam da me primijete.

Ali kako da me primijete, kad većina i ne pretpostavlja, kako izgledam? To je smiješno, traže, a sami ne znaju šta!

Najčešće me ne primjećuju, jer me svi na različit način zamišljaju. Za nekoga sam – piroška sa kremom, za nekoga – svjetska slava i bogatstvo, a za nekoga kada je kod drugog nesreća. Nažalost, i takvi postoje!

Uzgred, takođe nemam određeno mjesto prebivališta, lutam svijetom, tražeći utočište. Rado bih se nastanila kod nekoga, kucam na sva vrata redom, ali me ne puštaju uvijek. Nesreću svi odmah prepoznaju, a mene – iz nekog razloga, ne!

Znam da me mnogi sami traže, ponekad me prosto nosom dodiruju, ali najčešće prolaze mimo mene, ne primjećuju me. Ili ne prepoznaju? Ili možda samo traže tamo gdje nijesam. Na primjer, mnogi traže sreću u braku. Ili u poslu. Ili u djeci. Naravno, ja slijed pratim! A kada se desi da vam oduzmu brak, ili posao, ili djecu, ja ću nestati zajedno sa njima i vi ćete biti nesrećni? To je pogrešno! Sreća je prirodno čovjekovo stanje, tako da znate.

Mnogi prebivaju u prošlosti: “To su, kažu, bila srećna vremena!” A ako se prisjete kako su se tada osjećali – to nije istina! Oni su i tada u ta srećna vremena bili nezadovoljni cijelo vrijeme, za sreću je uvijek nešto nedostajalo. Samo tokom godina su shvatili da sam to bila ja! Da, samo prekasno. Pa sjede, i prepuštaju se sjećanjima.

A drugi maštaju o tome šta im za sreću nedostaje. Nekome stan, nekome auto, nekome milion dolara, nekome idealna ljubav. Pa, ja ću vam reći, čovjeku uvijek nešto, nedostaje! Date mu odmah sve ono što je tražio, nedjelju ili dvije će se radovati, a potom se privikne i ponovo počne da želi nešto, da bi mu potpuna sreća došla.

Oh, teško je mene sa vama ljudima! Koliko ste oko mene svakakvih besmislica nagomilali! “Sreća – je biti potreban ljudima”. Iako je lijepo rečeno, to nije istina. Potreban ljudima: A sebi? I podijelite sebe, zrno po zrno, a sreću ne spoznate. Brinuti o drugima je – dobro, ali i sebe ne treba zaboraviti! Kada je sreća u vama, tada se oko vas svjetlost sreće širi! Toliko da već možete da me darujete?

Ili: “Moja sreća je u djeci”. Porasla djeca, stvorili svoje porodice, gnijezdo savili, a majčica stalno bdi nad njima, miješa se, vrijeđa što je otišla u drugi plan. Zašto? Zato što sam sa djecom i ja otišla, jer me je ona od početka u njima smjestila. A kako se sada osjeća, bez te sreće? Zato i kažem – prava sreća ne smije da zavisi ni od koga…

Još govore: “Ne bi bilo sreće, da nesreća nije pomogla”. Ali, o čemu to vi ljudi? Zašto treba obavezno da se ciglom po glavi lupite, da bi shvatili, da je to bila sreća, bila je, a vi je nijeste primijetili?

Ne ljutite se što prigovaram, već sam vas upozorila da mi je dogorjelo: Bolje poslušajte, svoju sreću, uvidite, šta je korisno i primite k znanju.

Kad bi samo znali, koliko često ja stojim uz uzglavlje, kada čovjek već odlazi, a suze naviru! Tek tada shvata, da je to bila ona – sreća, dešava se da je previdio, nije vidio, nije primijetio!

Evo penje se čovjek na planinu, na sami vrh, penje se, zadihan, prsti krvlju obliveni. A zbog čega? Da bi se popeo na vrh i osjetio sreću! Pa, za mene, to je srećan trenutak! Polet duše! A onda, ipak će morati ponovo da ide. Da se spusti da bi se ponovo popeo. Vječna potraga za srećom… A nikada vam nije palo na pamet, ljudi, da dok se negdje penjete, ja sam vam iza leđa, u ruksaku! Ili džepu.

Ili samo letim blizu, šapućući: “Stani, prijatelju! Pogledaj sa svih strana! Ja sam ovdje, tvoja sreća”. Ali, to – malo ko čuje…

Evo penje se čovjek na planinu, na sami vrh, penje se, zadihan, prsti krvlju obliveni. A zbog čega? Da bi se popeo na vrh i osjetio sreću! Pa, za mene, to je srećan trenutak! Polet duše! A onda, ipak će morati ponovo da ide. Da se spusti da bi se ponovo popeo. Vječna potraga za srećom… A nikada vam nije palo na pamet, ljudi, da dok se negdje penjete, ja sam vam iza leđa, u ruksaku! Ili džepu. Ili samo letim blizu, šapućući: “Stani, prijatelju! Pogledaj sa svih strana! Ja sam ovdje, tvoja sreća. “. Ali, to – malo ko čuje…

Otkriću vam svoju glavnu tajnu: Ja sam vezana za vrijeme. Nema me u prošlosti – to su samo srećne slike. I u budućnosti me nema – to su samo slatki snovi. Ja sam uvijek u sadašnjosti! Jeste li čuli pjesmu: “Postoji samo tren, za njega se drži”? Evo, ovo je upravo o meni! Svaki vaš trenutak je sreća. Naravno, ako u tom trenutku nijeste otišli u prošlost ili budućnost. Zbog prošlosti obično žale, zbog budućnosti – brinu. A tamo gdje je žaljenje ili briga, ja ne živim – mi nijesmo kompatibilni, šta se tu može!

Evo šta ću vam reći! Ako čitate sada ovo moje pismo – onda imate oči i one vide. Zar to nije sreća? Ako ste slijepi, a neko vam je pročitao pismo naglas – znači da imate prijatelja! Kakva sreća! Disati, hodati, voljeti, gledati, osjeti i mirisati – da sve je to sreća! Žuto lišće poletjelo – ljepota, sreća! Snijeg pao na zemlju – svijetlo, čisto, sreća! Potoci potekli, trava nikla – zar to nije sreća? A kada su jagode i pečurke porasle i u rijeci se može kupati – to je prosto uživanje!

Samo vas jedno molim, ljudi: ne držite se za mene! Ne hvatajte me za krila! Ja se krećem, letim! Ako me lišite leta, ja ću se pretvoriti u uspomenu. Kako taj osušeni list, koji je vaša baka 1968. godine donijela iz Jevpatorja. Naravno, on dušu raduje, ali kada je to bilo! Bolje se prisjetite: “Srećni sati se ne gledaju!” A zašto? Jer je u njihovom svakom trenutku – sreća, zašto bi gledali na sat? Nema ni prošlosti, ni budućnosti u njima, postoji samo trenutak!

Uopšte, obraćam se vama: Pusti me unutra, umorila sam se od lutanja po svijetu bez doma. Pustite da živimo po zakonu: “Čovjek je sam vlasnik svoje sreće!”Ja samo o tome i sanjam, da nekome dođem i da ga usrećim do kraja života. Samo se zaustavite na trenutak, zaustavite svoj vječni bijeg, pogledajte okolo – i odmah ćete me vidjeti.

Ako želite kažite o meni vašim prijateljima, onima koji su vam posebno dragi. Neka i oni čuju moj očajnički krik! Vi ćete učiniti dobro djelo, a oni će se obradovati. A onda, gledaš, osluškuješ, osmatraš … i mene na kraju primijetiš.