Psihologija

Potraga za smislom je jedina smislena potraga

Iako je današnje društvo zadovoljilo neke potrebe, potreba za smislom i dalje je nezadovoljena usred sveg bogatstva i bez obzira na njega. Iako su u današnjem društvu brojne potrebe zadovoljene, ipak je sve veći broj osoba koje se obraćaju za pomoć terapeutima i to ne zbog osjećaja inferiornosti ili polne frustracije, već zbog osjećaja ništavnosti. Čovjekov osjećaj da je izgubio smisao života ne zaustavlja se ni pred jednom društvenom klasom, ni pred jednim društvenim sistemom. Pojave kao što su masovni alkoholizam, narkomanija i samoubistva, Viktor Frankl, psihijatar, naučnik, praktičar i predavač na brojnim svjetskim univerzitetima, objasnio je kao nesnalaženje čovjeka u vremenu koje odlikuje poplava informacija, te on počinje da radi ili ono što drugi rade ili što drugi žele da radi. Iako je današnje društvo zadovoljilo neke potrebe, potreba za smislom i dalje je nezadovoljena usred sveg bogatstva i bez obzira na njega.

Volja za smislom

Viktor Frankl je smatrao da ljudi psihološku pomoć traže prije svega da bi zadovoljili potrebu za smislom. Prema njemu, smisao je jedinstven i specifičan za svakog. On je ono sa čime pojedinca suočava život, što tek treba da bude otkriveno. Traženje smisla, prema ovom naučniku, prije je dokaz ljudskosti nego odraz bolesti, jer nijednu drugu životinju ne brine pitanje postoji li smisao života. Ali čovjeka brine.

Sloboda ili kako raširiti krila?

Još 1955. godine Viktor Frankl je uveo termin egzistencijalna praznina, kojim obuhvata osjećanje potpunog besmisla, nepostojanje smisla koji bi davao osjećaj da vrijedi živjeti.

Simptom ove, posebno danas široko rasprostranjene bolesti, jeste neurotična trijada koju čine potištenost, agresivnost i zavisnost. I sam je prošao kroz nevjerovatnu patnju tri godine je proveo u koncentracionim logorima Aušvic i Dauhau u kojima j e izgubio majku, oca, brata i ženu, a kad se rat završio, ovaj psihijatar je za samo devet dana napisao djelo “Zašto se još nijeste ubili”. U njemu ističe kako je “volja za smislom” smisao koji ljudi pronalaze i u najgorim životnim situacijama ono što ih održava u životu.

On naglašava kako je u neshvatljivim uslovima u logorima svijest da život ima smisao koji treba ispuniti u budućnosti mnoge spasla, a mnogima koji su stradali pomogla da kraj dočekaju uzdignutih glava. Čak i u stvarnosti koncentracionih logora, kaže dr Fankl, čovjek smisao življenja nalazi svuda oko sebe dok se brije, uspravno hoda, razgovara, pjeva, sjeća se dragih osoba, vjeruje u sebe ili u Boga…

Hrabro prebrođene patnje

Ovaj naučnik je još kao tinejdžer intuitivno osjetio značaj smisla za život pojedinca, a sudbina mu je i praktično pružila izazov kroz koji je utemeljio svoje zaključke i osnovao poseban psihoterapijski pravac nazvan “logoterapija” koji bi se doslovno mogao prevesti kao “terapija smislom” Tehnike i cilj logoterapije koncentrisani su na smisao egzistencije i traženje tog smisla. Logoterapijski kategorički imperativ je: “Živi tako kao da sad živiš po drugi put i kao da si prvi put počinio one greške koje bi i sada mogao počiniti”.

Samo onaj ko nađe traženi smisao spreman je da pati i žrtvuje se zbog njega, ako treba i da da sopstveni život.

Kako da nastavimo život nakon tragedije

S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon da sebi oduzme život čak i kada su mu sve ostale potrebe zadovoljene. Danas je, nažalost, sve više onih koji imaju sve životne uslove, ali ne vide smisao za koji bi živjeli. Pacijenti se psihijatrima žale na osjećaj praznine, jalovosti i apsurdnosti. Oni jednostavno žive masovnu nervozu današnjeg vremena. S druge strane, susrećemo se sa ljudima koji su srećni, a žive u teškim, nekad i užasnim uslovima. Ima i onih koji su srećni i kada se nađu oči u oči sa patnjom zato što vide smisao, jer patiti znači i mijenjati se, nadrastati lične okvire, samonadmašivati se. Nijesu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, kaže Frankl, već stav koji zauzimamo prema njima, a taj stav je stvar slobodnog izbora. Mi nijesmo bespomoćne žrtve kada se nađemo u beznadežnoj situaciji, poručuje ovaj nevjerovatni psihijatar.

“U takvom trenutku jedino je važno uvjeriti se u jedinstvene ljudske mogućnosti u njihovom najboljem svjetlu, što znači tragediju preokrenuti u sopstveni trijumf, nesreću pretvoriti u veliko ljudsko dostignuće”. Zato je Frankl homo sapiensu dodao i homo patiensa čovjeka koji pati, koji zna šta znači patiti, koji čak zna da nevolje pretvori u ljudska dostignuća. To su oni ljudi koji su, bez obzira na neuspjeh, dostigli smisao ispunjenja, pa čak i sreću, jer su i u patnji otkrili smisao.

Volja za smislom je najjača sila koja vlada čovjekom

Prema saznanju koje je dr Frankl stekao u logoru, a koje su u međuvremenu potvrdila psihijatrijska istraživanja na ratnim zarobljenicima, šansu da prežive imaju uglavom oni koji su psihološki usmjereni na budućnost, na neki zadatak koji treba da ispune ili na osobu koja ih čeka s ljubavlju. I dok je psihoanaliza okrenuta prošlosti, logoterapija stremi budućnosti. Njen cilj je traženje smisla u ljubavi, radu pa i trpljenju, odnosno odgovaranju na napone i izazove okoline.

Danas je, nažalost, sve više onih koji imaju sve životne uslove, ali ne vide smisao za koji bi živeli. Pacijenti se psihijatrima žale na osjećaj praznine, jalovosti i apsurdnosti. Oni jednostavno žive masovnu nervozu današnjeg vremena. S druge strane, susrećemo se sa ljudima koji su srećni, a žive u teškim, nekad i užasnim uslovima. Ima i onih koji su srećni i kada se nađu oči u oči sa patnjom zato što vide smisao, jer patiti znači i mijenjati se, nadrastati lične okvire, samonadmašivati se.

Logoterapijski kategorički imperativ je: “Živi tako kao da sad živiš po drugi put i kao da si prvi put počinio one greške koje bi i sada mogao počiniti”.

Samo onaj ko nađe traženi smisao spreman je da pati i žrtvuje se zbog njega, ako treba i da da sopstveni život.

Send this to a friend