Ako svako od nas ima potencijalnih pola milijardi srodnih duša, kako piše Rendal Manro u naučnoj knjizi “What If?”, to znači da bismo morali da živimo deset hiljada života da bismo pronašli jednu pravu ljubav. Zvuči, istina, u najmanju ruku depresivno i poražavajuće, ali samo ako živite u svom svijetu buba i leptira, umjesto da budete prisutni sa drugim ljudima. Da obraćate pažnju na njih, slušate ih, gledate u oči, razmišljate o nekome kao osobi, a ne kao materijalu za vezu ili brak, šta god to značilo.
Ima i ta priča o čovjeku koji je održao zdravicu na vjenčanju svog brata u skladu sa teorijom vjerovatnoće da se pronađe druga polovina, ona prava. On je izračunao kolike su šanse da nađete tu jednu osobu koja je “stvorena za vas”, a uzeo je u obzir činjenicu da na planeti žive milijarde ljudi, potom broj ljudi sa kojima se prosječna osoba sretne i upozna i prosječni životni vijek. Zdravicu je završio riječima: “Sve govori da ipak niste srodne duše, jednostavno su premale šanse, ali to što ste pronašli jedno drugo nije ništa manje pravo čudo.”
Koncept srodne duše začet je po svoj prilici i prije Platonove “Gozbe”, u kojoj antički filozof pripovijeda o Zevsovoj namjeri da pokori ljude tako što će ih podijeliti nadvoje da provedu živote tražeći svoju drugu polovinu. Premda zvuči romantično, neupitno je da je vjerovanje u postojanje srodne duše, na početku, a zatim i u pronalaženje, ljudima dalo alibi da budu nezadovoljni u srećnim i zdravim vezama, da neprekidno misle da to što imaju nije dovoljno, jer ne odgovara onome o čemu maštaju, a da im pritom uskrati i sposobnost da spoznaju činjenicu da stvarnost nekad stvarno bude bolja od mašte.
Postalo je opšte mjesto reći da ljudi koji ne uspijevaju da ostvare bliskost i zdrave, posvećene veze imaju prevelika očekivanja, ali je činjenica da su takvi ljudi nerijetko skloni samoobmani: smatraju da su vrijedni najboljeg, iako ne znaju šta znači najbolje za njih, i vjeruju da je izvor njihove frustracije u drugim ljudima.
Oni naročito ogrezli u svojoj fiksaciji koju ne uspijevaju da ostvare baš zato što je fiksacija brane se argumentom da im nije cilj da imaju bilo koga, već da taj neko mora da bude “prava osoba”. Kako možeš da znaš je li neko prava osoba za tebe ili ne, ako nikome nisi dao ni priliku da te uvjeri u suprotno? Kako možeš da znaš, ako među vama ima hemije (a hemija je naročito važna stvar, to je valjda jasno) da taj neko nije za tebe ako si ga otpisao jer ti se ne sviđa kako je obučen, ili kakva joj je frizura, ili koliko ima godina? To je samoobmana. Što misliš da niko nije dovoljno dobar za tebe? A ne misliš nikad da je problem u tebi, osim što se samosažaljivo pitaš u trenucima slabosti šta to tebi fali, pa nemaš nikoga. I to je začarani krug.
Ljubav, valjda, nije da izgledate kao sa reklame. Niti da vam se neko dodvorava. Ljubav su povjerenje, orgazmi, osmijesi.
Ljudi se, između ostalog, dijele i na one koji vjeruju da ljubav traje jer jednostavno postoji i one koji na njoj “rade”, ma šta to značilo. Naučnici iz različitih akademskih disciplina bavili su se pitanjem kako da ljubav (po)traje godinama unazad, a Tajm je nedavno objavio istraživanje profesora koji je obavio više od 1.100 istraživanja koja se bave ovom temom. Brajan Ogolski, profesor za ljudski razvoj i porodične studije na Univerzitetu u Ilinoisu, pratio je sve taktike za održavanje veze još od pedesetih godina i utvrdio najčešće strategije za opstanak romantičnog odnosa.
Prije svega je važno razlikovati tehnike za održavanje veze u zavisnosti od motiva: želite li da spriječite da se veza raspadne ili zapravo njegujete odnos, a tu su, naravno, i tehnike čiji je cilj da se izbjegne situacija u kojoj bivate naklonjeniji ljubavniku (moj prijedlog je da umjesto riječi partner koristimo riječ ljubavnik) kada osjetite da je on zainteresovan za nekog drugog.
Ogolski je utvrdio 17 najčešćih strategija koje se mogu podijeliti u ono što pojedinci rade da bi izbjegli raskidanje odnosa, zatim ono što parovi rade da bi izbjegli raskid, šta osobe rade da bi unaprijedile svoju vezu, ali šta parovi rade da bi veza napredovala.
Kada ljudi žele da sačuvaju vezu koja je ugrožena (savršeno ima smisla govoriti o vezi dvoje ljudi kao živom biću, jer ona jeste živa, mijenja se, diše), teže da idealizuju ono drugo ili samu vezu, ali i da svoj odnos smatraju posebnim, da vjeruju da on nije isti kao svi drugi (što u principu i nije), već da između njih dvoje tinja nekakva vanzemaljska, posebna povezanost. Logika je jasna: ako mislite da ste u nečemu mnogo bolji od svih drugih, to vas motiviše da nastavite da to radite.
Jedan partner koji želi da sačuva odnos sklon je tome da ponašanje ljubavnika tumači pozitivno, iako ono to nije. Nevin je dok se ne dokaže suprotno, pa i ako instinkt kaže da nešto debelo ne valja.
Kada su nastojanje i želja da se odnos sačuva obostrani, parovi opraštaju jedno drugom. Samo, ako ste onaj koji neprekidno oprašta, bilo da je riječ o krupnim stvarima ili nekim sitnicama, to vam može ugroziti mentalno zdravlje. U suštini je vrlo teško biti uravnotežen u “opraštanju”; možete biti previše rigidni, da previše opraštate, ali i da budete ona najgora sorta, oni što uzvišeni u svojoj uvrijeđenosti odlučuju da budu milosrdni, pa opraštaju, a njihov konopac za spasavanje lako može postati omča oko vrata.
Ljudi su u ovoj situaciji spremniji nego inače da se žrtvuju, prvenstveno u smislu da zapostavljaju svoje želje i potrebe kako ne bi bili prenaporni ljubavnicima i kako bi održali odnos. I tu je, podrazumijeva se, važna ravnoteža, jer ljudi ne vole ni kada im je sve po volji, dok se ono drugo žrtvuje.
Sa pojedincima koji nastoje da njeguju i unaprijede odnos i parovima koji teže tome, situacija je slična. Osobe ponaosob ne razmišljaju o tome šta je najbolje za njih same, već za par i vezu, za oboje, zahvalne su na vezi i partneru i to i pokazuju, dok su kod parova važne strategije otvorene komunikacije i razgovora o vezi, ali i da veza bude puna humora i da zajedno rade zabavne stvari.
Možda bi, umjesto da se držite svoje iluzije o srodnoj duši, ipak trebalo da pokušate da popravite ili jednostavno njegujete odnos koji imate sa nekim.
Jedna žena je ispričala toliko jednostavnu i toplu priču koja ilustruje koliko je važno pronaći ravnotežu u odnosu i prevazići razlike koje naizgled djeluju nepremostivo.
“On je veoma organizovan i produktivan, dok sam ja prokrastinator. Nekada smo se neprestano svađali i prepirali zbog toga, ali smo u međuvremenu pronašli način da funkcionišemo. Pušta me da ujutru na miru sjedim i pijem kafu, dok on zvrji po kući. Kada smo na odmoru, jedan dan provedemo onako kako on voli — ustanemo rano i obiđemo sve pekare u gradu, a narednog dana onako kako ja volim — čitav dan u krevetu. Brinemo jedno o drugom. Vodimo računa. Ali nam je trebalo malo da naučimo kako da se sinhronizujemo.”
Tolkin se oženio svojom suprugom Edit dok je ona još bila tinejdžerka, a ostali su zajedno sve do njene smrti u 82. godini, što mu, valjda, daje nekakav kredibilitet da prozbori nešto o srodnim dušama. On se slaže da one zvuče sjajno u teoriji. Međutim, u pismu svom sinu on kaže nešto zapanjujuće: “Skoro svi brakovi, čak i oni srećni su greška: u smislu da je svako od njih dvoje u nekom savršenijem svijetu vjerovatno mogao da pronađe nekog ko bi mu bolje odgovarao.”
Da li je postojao neko ko bi, teoretski, njemu bolje odgovarao od Edit? Vjerovatno. Pa šta?
Srodne duše se ne rađaju, već se stvaraju.
