Psihologija Trema je poželjna u izvjesnoj mjeri

Razlika između treme i straha

Strah i trema u manjoj ili većoj mjeri prate izlaganje govornika, ili u cjelini, ili samo na početku govora, ili pak u fazi pred-početka govora uopšte. Fernan Korko, autor više bestselera o javnom govoru, koji su prevedeni na mnoge jezike, analizira i naglašava razliku između treme i straha.

Prema Korkou, trema može biti prirodno osjećanje straha od neuspjeha. Zato on kaže da je trema fenomen “koji se može uporediti s morskom bolešću”, jer ni morskoj bolesti još nisu određeni uzroci koji je izazivaju. Isto tako, trema se može pojaviti jednog momenta i lagano nestati. Trema se “katkada nalazi u srcu”, kojim govornik treba da dobije bitke, ili se “nalazi u glavi koja izgleda kompletno prazna”. Ona ili skraćuje mišljenje ili ne dopušta govorniku izbor riječi, čime mu parališe elokvenciju.

Korko je dao zanimljivu teoriju o tremi, koja je objektivni izraz podijeljene ličnosti. On kaže: “Govornik ima iluziju da je svoj vlastiti slušalac. Govornik sluša sebe dok govori. On sebi izgleda kao da vidi svog “dvojnika”… ova podijeljenost može biti povoljna ili sasvim kobna”. Korko navodi da trema može da djeluje podsticajno. Kada govor prati hladna krv, trema omogućava govorniku pravu virtuoznost. Tada govornik dok govori, čuje sebe, sudi o tome što govori i postepeno povećava svoje efekte. Istovremeno govornik se inkorporira među slušaocima, i primjećuje, ne samo ono što treba da kaže, nego i kako da to kaže. Ali, trema može da djeluje i izrazito negativno. Govornik može lijepo da započne svoj govor, bez treme, pa čak i auditorijum u početku može da mu bude naklonjen i pažljiv. Međutim, u nastavku izlaganja dovoljno je da bilo koja ličnost iz auditorijuma iznenada pokaže svoje odobravanje “eksklamacijom ili nekim pokretom lica”, ili da se iznenada dogodi bilo koji, čak i najbeznačajniji incident, da padne kaput sa čiviluka na primjer, i govornika iznenada obuzima trema.

Interesantna je i Korkova ideja o stupnjevima treme. Kada govornik počinje karijeru, trema kompletno uništava mehanizam mišljenja. Ova vrsta treme je za govornika samo stvar vremena. To je trema debitanata. Ako se ova vrsta treme pobijedi jednom, ili dvaput, ona se ne javlja više u tom obliku. Mnogo je podmuklija druga vrsta treme, trema navike, koja dovodi do opskurnog i bolnog straha od publike. Ovu vrstu treme osjetili su i najslavniji govornici. Po njihovim riječima oni su željom za intenzivnim i upornim govorenjem, koju su uspješno ostvarili govorenjem i samo govorenjem, uticali da se trema brže nego kod ostalih ljudi savlada.

Po Korku nikada nemati tremu nije preimućstvo. Trema nije opasna i distimulativna činjenica. Ona je čak, poželjna u izvjesnoj mjeri, prije svega kao iskušenje discipline, a zatim, i kao vlastito sredstvo samokritike i korekcije. Trema može biti pobijeđena, a ako ne može nikada da se pobijedi, može da koegzistira sa briljantnom karijerom.

Govoreći o strahu Korko kaže: “Ukoliko je on fundamentalno prisutan kod govornika, da je za njega bolje onda da izabere drugu karijeru”. Ali, ako strah nije dubok, on doprinosi šarmu govornika. On je kod govornika draž, koju Korko poredi sa puderom na ženi. Međutim, očigledno je da puder, kako Korko kaže, u jednom trenutku mora da se skine i nestane inače… nema žene. Tako je i sa govornikom. On će moći da govori samo u stanju relativnog, neznatnog straha. Kada on posjeduje “totalni strah, očigledno je da govornik sebi mora priznati, da mu nedostaje mogućnost da govori”.

Send this to a friend