Procjena sopstvene vrijednosti povezana je sa samokriticizmom. Ukoliko je ličnost konstantno izložena težini etiketa koje osoba daje samoj sebi, kao što su: “nevoljen si”, “nisi dovoljno dobar”, “sve pogrešno činiš”, samopouzdanje će biti jako nisko. Ovakav unutrašnji govor može se tumačiti kao zlostavljanje samog sebe, nasilje nad sopstvenom ličnošću. U ovom procesu nekorisnog samokriticizma, forme nasilja su različite, a ishod uvijek isti. Nerealna slika o sebi, nedostatak samopouzdanja, realno niži rezultati i teže ostvarivanje životnih ciljeva.
Etiketiranje sebe
Etiketiranje je uvijek bolno, bez obzira da li etikete dolaze spolja, od bliske osobe ili iznutra, od sopstvenih misli. Etikete su zapravo sudovi, osude koje limitiraju, obilježavaju osobu na različite načine. Mogu se tumačiti kao teret koji sputava razvoj ličnosti, ali i kao granice, nepotrebni okviri koji ukalupljavaju ličnost.
Kako se odvijaju unutrašnji procesi etiketiranja?
Procjena lične nepodobnosti – kada osoba ocjenjuje sebe na destruktivan način, posljedice su daleko veće nego što se to naizgled čini. Negativne procjene sopstvene ličnosti, jednake su procjeni sopstvene nepodobnosti da se funkcioniše u svijetu. Pod težinom etiketa, osoba će početi da ocjenjuje sebe na taj način, te će sa etiketom “ne vrijedim, ne zaslužujem ljubav”, krenuti da kreira takve scenarije. Pri ulasku u značajne relacije, javljaće se sumnja, nesigurnost, unaprijed zacrtan kraj priče.
Šema samoetiketiranja utiče na tumačenje događaja, odnosno događaj se tumači kroz unaprijed date etikete, dok događaj sam po sebi zapravo nema nikakav uticaj. Riječ je o logičkoj pogrešci, o generalizaciji, minimiziranju, tunel viziji…Negativni događaji (kao što je npr. gubitak posla) ocjenjuju se kao rezultat ličnih nedostataka. Ujedno, utiču istovremeno na više aspekata života (globalni su) i permanentni, odnosno nepromjenljivi. Pozitivni događaji su eksterni, prolazni i situacioni (splet okolnosti). Etikete se potvrđuju uvjerenjem koje održava tumačenje negativnih događaja, dok pozitivni događaji, kako su prolazni i nemaju veze sa osobom, nikada ne mogu da ih opovrgnu.
Začarani krug samodegradacije – ako osoba sebe označi kao beznačajnu, njena ponašanje će biti usklađena sa ovom idejom, što će kod drugih dovesti do reakcija koje potvrđuju tu ideju, te će se osoba, uzevši ovu potvrdu još više samo-degradirati.
Šta osobu dovodi u posebno ranjivu poziciju?
Postoje etikete koje su toliko snažne, da se kritika spolja, od strane drugih, doživljava kao apsolutna istina. Te etikete se odnose na nepromjenljive procjene bazičnih kapaciteta ličnosti: iracionalan, mentalno bolestan i intelektualno inferioran. Ovakve etikete postaju zaključane u osobi, visokorezistentne na promjenu.
Koja negativna emocionalna stanja prate samokriticizam i etiketiranje sebe?
Kada su etikete glup ili nesposoban, takve da se osoba osjeća nekompetentno da uspije prevazići životne situacije i zadatke, prateće emocionalno stanje biće anksioznost.
Kada su etikete usmjerene na nešto što je socijalno neprihvatljivo (npr. često i kod anksioznosti ideja “Ja sam nesposobna osoba, da neko sazna, mislio bi da sam “lud”), prateće osjećanje biće stid.
Kada etikete imaju konotaciju sebičan ili nesposoban da voli, prateće osjećanje biće krivica.
Kada etikete ukazuju na neki nedostatak (intelektualno inferiorniji, gubitnik), prateća osjećanja biće tuga, očaj, depresivna stanja.
Etikete se smjenjuju, te je i više različitih emocionalnih stanja čest miks.
Šta još hrani nekoristan samokriticizam?
Perfekcionizam – postavljanje previsokih, realno nedostižnih standarda kao kriterijuma za procjenu lične adekvatnosti; Ideja “Budi broj jedan ili si ništa”, biranje područja života ili više različitih aspekata života u kojima osoba mora biti najbolja. Poređenje sa drugim ljudima je centralni patern ponašanja, sve se kreće od 0 do 10, bez skale raznolikosti između. Ideja “Ona je bolja od mene, ali ja sam ok sa tim kako ja radim ovaj posao”, ne postoji. Ako nisi uspio da budeš svemoguć-onda si ništa ili “Bez obzira što nisam mogao nešto znati, ja sam to morao znati”. Uspjeh je nemoguć ili u najboljem slučaju rijedak, što osobu dovodi do osjećaja da stalno daje manje nego što je potrebno.
Kako do promjene?
Ovakav odnos prema sebi dovodi do nižih rezultata, povišene anksioznosti i drugih negativnih emocionalnih stanja. Dati sebi dozvolu za manje savršenstva, biti strpljiv i tolerantan prema sebi, imati negujuć i podržavajuć odnos prema sopstvenoj ličnosti omogućava rast ličnosti, nasuprot sputanosti koju nudi perfekcionizam. Paradoksalno, posljedica perfekcionizma je pad motivacije (“Zašto činiti bilo šta, kad nikada nije dovoljno dobro?”), dok je posljedica brižnosti i prihvatanja sebe neiscrpni izvor motivacije.
Sveprisutna samoosuda – izuzetno osvetnički, nepravedni, samokažnjavajući govor. Sa svim etiketama, standardima koji su previsoki i niskom slikom o sebi, javlja se ideja da je čitav život van kontrole osobe, odnosno da je promjena nemoguća. Kritika preuzima kontrolu nad čitavim životom. Kritika je toliko ukorijenjena, toliko uobičajena, kako je uopšte mijenjati?
Kako do promjene?
Osvijestiti beskorsnu samokritiku u trenutku kada se javlja i zameniti je drugim mislima je vježba. Samoosuda je takođe nastala vježbom, ponavljanjem negativnog govora o sebi, unutrašnji kritičar je rastao i osnaživao se. Ukoliko je kontrola van osobe, zar nije onda i odgovornost van njenog domašaja? Prihvatiti sopstvenu odgovornost za promjenu, za uspjeh i neuspjeh dio je uklanjanja dubokog korijena kritike.
Beskonačno ponavljanje scenarija grešaka – oživljavanje pogrešnih postupaka iznova i iznova, bez opraštanja sebi, bez dozvole da se nekorisne greške zaborave, konstantno samokažnjavanje za prošle događaje.
Kako do promjene?
Svi griješe. Greške su polja učenja. Kada se iz greške jednom izvuče korist, ona postaje beskorisna. Konstantno oživljavanje grešaka zapravo znači da osoba ne želi da uči, već joj je potrebna stalna senka greške koja vrijeba kao opomena.
Zašto je promjena teška?
Nekada i negativna emocionalna stanja ili misli imaju određenu funkciju u životu. Kada su jednom primljene u službu, samokritikujuće misli imaju funkciju. Na primjer, “Ako napustim svoj samokriticizam, neću imati očekivanja od sebe i utopiću se u prosjek, a to je za mene neprihvatljivo” ili “Rado bih pozvao tu osobu, ali ne mogu, ona je nešto, a ja sam niko i ništa”. Nakon ovakvih degradirajućih izjava upućenih sebi, veoma je teško zaista načiniti korak van.
Ceremonija degradacije je formalni javni ritual u kom je status neke osobe drastično umanjen ili čak i eliminisan. “Nije više jedan od nas” poruka je koja stoji iza javne osude, a ukoliko osoba ne nađe drugi način pripadnosti, zaista je odstranjena. Povući se je daleko manje bolno nego biti odbačen. Istu službu može imati i proces unutrašnje osude. Ipak, izbjegavanje bola jednako je izbjegavanju života.
