Da li reći prijatelju da ga žena vara? Da li priznati partneru da se strast ugasila? Da li obavijestiti kolegu da mu se sprema otkaz?
Gotovo svakodnevno smo na iskušenjima i trudimo se da donesemo pravu odluku u poslovnim, emotivnim i prijateljskim odnosima, ali često u tome ne uspijevamo. Mnogi nas tada tješe govoreći da je najvažnije da smo imali dobru namjeru. Da li je zaista tako? Put do pakla, kažu, popločan je dobrim namjerama. Pa da li je onda bolje da je ishod pozitivan bez obzira na (zadnju) namjeru?
Master filozof i stručni saradnik pri Srpskom udruženju za filozofsku praksu Marija Mitrovanov kaže da prvo treba razlikovati pojmove motiv, želja i htenje (namjera). Pa tako, ona objašnjava da je motiv skup razloga zbog kojih bi neko mogao da želi nešto da učini, ali još ne mora da ima želju za tim. Želja je simpatisanje nekog postupka, ali još nema plana, a tek na nivou namjere dolazi do planova i odluke da se nešto učini. Prema njenim riječima, nismo moralno odgovorni kada imamo želju, jer je moral socijalna činjenica, pa se moralno procjenjuje postupak koji se zaista dogodio.
“Rezultat može biti loš uprkos dobrim namjerama, jer je pitanje koliko možemo da budemo sigurni u svoje znanje. Uvijek smo ograničeni svojim iskustvom i teško da možemo da izađemo iz okvira svojih utisaka. Moguće da je osoba imala dobre namjere, čak i precizne procjene, ali da je uprkos tome nastupio katastrofalan rezultat jer sve i da je htjela, osoba nije mogla da zna da će do toga doći. Mogla je da “ispusti” neku relevantnu informaciju koja bi bitno izmijenila njen plan”, pojašnjava Mitrovanova, ističući da etika uzima u obzir da moralna odgovornost nije prisutna ukoliko subjekat nikako nije mogao da zna neku bitnu stvar, ali isto tako, ne opravdava neznanje ako se do znanja, realno, moglo doći. Mada djeluje da je namjera bitnija u partnerskim i prijateljskim odnosima, dok u poslovnim treba da se vodimo rezultatom, nije baš tako.
“Naivno je strogo odrediti primat jednog nad drugim u bilo kom slučaju, jer su posljedice nezanemarljiva činjenica, a namjere su ono što većinom uslovljava moralno određenje budućeg postupka. Isključivo gledanje rezultata ne može dugoročno da opstane, jer je veća vjerovatnoća da će dobre namjere češće proizvesti dobar rezultat. S druge strane, dobre namjere koje rezultiraju loše ne mogu da izmijene činjenicu da je rezultat de facto loš”.
Ako stvar postavimo u ekstremima crno-bijelo, jasno je šta ćemo izabrati. Pa tako, nema dileme u sljedećem: da li biste više voljeli da vas neko ubije, a da nije imao namjeru ili da je namjeravao, ali igrom slučaja nije uspio, pa ste i dalje živi? Problem je, ipak, što u životu mahom preovlađuju sivi tonovi.
“Namjera i posljedice podjednako su važni ukoliko uzmemo u obzir dvije činjenice. S jedne strane, uzmimo osobu A koja je imala dobre namjere, a rezultat je ispao loš i osobu B, koja je imala loše namjere, a slučajno je rezultat ispao dobar. Vjerovatno bi većina glasala za osobu A, ali samo kada znamo namjeru. Uglavnom nam je tuđa namjera nedostupna. Zato bi u realnosti, većina glasala za osobu B jer su nam postupci dostupni, oni utiču na društvo u cjelini i na osnovu njih zaključujemo o nečijoj namjeri”, kaže filozof.
