Psihologija

Svi lažemo, ali neko to radi za medalju

Nije lijepo lagati, jedna je od prvih lekcija koje dobijemo u djetinjstvu. Ipak, jedna je od onih koje se tokom života najteže pridržavamo. Lažemo kolege, bračne partnere, roditelje, neznance. Lažemo da zaštitimo sebe, druge, da pumpamo ego, da bismo izbjegli neprijatnost. Lažemo u 7. i 77. godini.

I naučnici su fascinirani time, pa su na osnovu mnogobrojnih studija utvrdili da mnogi ne mogu da sastave 10 minuta razgovora, a da ne izgovore laž, da većina ipak laže “samo” jednom do dva puta dnevno, da su moćnici bolji lažovi jer imaju više samopouzdanja, pa i da ubjedljivije laži pričaju ljudi kojima se ide u toalet. Po jednom istraživanju, najviše lažemo da bismo sakrili neku svoju grešku, zatim da bismo dobili finansijsku korist, pa da bismo ostvarili neke druge, ne nužno novčane privilegije. Izbjegavanje drugih ljudi i oblikovanje pozitivne slike o sebi takođe su među važnim motivima za laž.

Kriminalistički psiholog, stručnjak za poligrafsko ispitivanje i autor knjige “Psihologija laganja” Boris Đurović ističe da ljudi najčešće lažu jer imaju neki motiv da to urade.

“To može biti da steknu neku nagradu, izbjegnu kaznu, sačuvaju se od neprijatnosti, zaštite sebe ili druge. Generalno gledano, ljudi rijetko lažu bez razloga”, jasan je sagovornik “Života plus”.

Žene štite, muškarci se hvale

Jedno istraživanje pokazuje da najviše lažemo kao tinejdžeri, a da smo najiskreniji u uzrastu 6-8 godina. A kad je riječ o polovima, nema razlike u količini laži koja izađe iz njenih i njegovih usta.

“Moj utisak je da lažu podjednako i muškarci i žene, s tim da su žene ipak vještije u sakrivanju obmane. Motivi su slični, ali postoji jedna bitna razlika, žene su sklonije da lažu kako bi zaštitile nečija osjećanja dok muškarci to češće rade da bi se hvalili i predstavili sebe u što boljem svijetlu”, primjećuje Đurović.

I dok neko ne trepne, a slaže, drugi se zapetljaju u svoje priče, pa shvate da je bolje i lakše kad govore istinu. Roditelji ne moraju da razbijaju glavu pitanjem kako to da njihovi nasljednici lažu, kad ih nisu tako vaspitali, jer se lažov i rađa i postaje.

“Neki ljudi su bolji u laganju u odnosu na druge. To su najčešće osobe sa razvijenom socijalnom inteligencijom, koje veoma vješto plivaju u oblasti međuljudskih odnosa. Te vještine su jednim dijelom naslijeđene, drugim dijelom stečene kroz život, ali su i situaciono uslovljene. Međutim, da li će osoba koristiti svoju sposobnost laganja ili ne, najprije zavisi od etike, savjesti, moralnih vrijednosti. Zbog toga imamo ljude koji priznaju izvršenje krivičnih djela iako protiv njih istražitelji u tom trenutku nemaju nikakve čvrste materijalne dokaze”, ističe Đurović.

Ko ne prizna, pak, primorava svog sagovornika da u svakodnevnoj komunikaciji glumi detektiva ne bi li uhvatio “kratkonogog”. Skor nije loš, većina ljudi pogodi da osoba laže svaki drugi put.

“Neki ljudi bolje prepoznaju laž, neki lošije. Šanse su nam uglavnom pola-pola da ćemo je prepoznati. Ukoliko imamo bogato životno iskustvo, završili smo adekvatne treninge ili edukacije, sasvim je sigurno da rastu šanse da ćemo otkriti kad neko laže”, kaže Đurović.

Najteže je prvi put

Stručnjaci ukazuju na to da lažova odaju sljedeći znaci: dugačka pauza u govoru (jer je laganje kompleksan proces), pogled udesno (kad gledamo ulijevo, obično se prisjećamo, dok pogled udesno ukazuje na kreativno razmišljanje, kakvo je i laž), izgubljen dah (jer je skrivanje istine stres), prenaglašenost (kad lažemo, nerijetko ćemo pretjerano gestikulirati i mnogo pričati), ali i “pokeraško” lice koje ništa ne otkriva. Tu je i skrivanje lica (što uključuje pipanje nosa i pokrivanje usta), dodirivanje sebe (zbog stresa koji nam laž pričinjava, želimo da utješimo sebe dodirima, pa se igramo sa burmom, kosom). Uprkos svim ovim znacima, Đurović kaže da je otkrivanje laganja kompleksna oblast i mnogo šira nego praćenje izraza lica i pokreta kod sagovornika.

“Ono što se u medijima plasira kao znakovi laganja, na primjer, dodirivanje nosa, ušiju, lažni osmijeh, zapravo su znaci uznemirenosti. Suština otkrivanja laganja je znati razlikovati porijeklo tih znakova uznemirenosti. Treba da otkrijemo da li se osoba dodiruje po nosu zato što nas laže ili zato što je uznemirena jer je nekoliko trenutaka ranije saznala neku uznemirujuću vijest. Time se bavimo u Institutu za bihejvioralnu forenziku”, otkriva Đurović.

Da je prva laž najteža, pokazuju istraživanja koja su ustanovila da se kad prvi put slažemo, pali amigdala, dio mozga zadužen za procesuiranje neprijatnih emocija. Naučnici objašnjavaju da je to zato što smo tokom djetinjstva naučeni da je laganje loše. Ali, sa svakom narednom laži, aktivnost amigdale se smanjuje, pokazalo je skeniranje mozga u studiji u kojoj su učesnici lagali.

I dok jedni upozoravaju na posljedice laži, drugi kažu da je istina precijenjena i da je nekad, pogotovo kad želimo da osobu koju volimo zaštitimo od patnje, bolje slagati. Zagovornici bijelih laži tvrde da laž čuva društveni poredak. I pozivaju da zamislite svijet u kom ćete ženi reći da joj haljina ne stoji dobro, koleginici da nikad nije bila deblja, prijatelju da ne razumijete kako se do sada nije ubio s obzirom na sve što mu se desilo, šefu da je neuk i nesposoban i da vam nije jasno ko ga je postavio na to mjesto. Da li treba koristiti bijele laži ili se u životu valja voditi maksimom “istina i ništa osim istine” ipak je individualna odluka.

“To zavisi od situacije u kojoj se nalazimo, kao i razloga zbog kog lažemo. Moralno etički aspekt odluke da li ćemo lagati ili nećemo je na svakom od nas”, zaključuje Đurović.

Dok neko svjesno obmanjuje okolinu, drugi će i sebe ubijediti da je laž koju izgovara istina. Mada ljudi mahom lažu iz koristi, kakva god ona bila, neki to rade i kad nemaju vidljivog razloga.

“Neki ljudi, najčešće psihopatske strukture ličnosti, lažu iako nemaju nikakvu direktnu korist od toga. Oni lažu jer na taj način stiču osjećanje moći u odnosu na druge osobe, što za njih predstavlja dovoljnu dobit”, kaže Đurović.

Istraživanje univerziteta u Lankasteru pokazalo je kulturološke razlike u lažima. Kad lažu, zapadnjaci manje koriste zamjenicu “ja” nego oni koji govore istinu. Lažov tako pokušava nesvjesno da distancira sebe od laži. Kod Afrikanaca i ispitanika iz južne Azije ovo nije slučaj, oni kad lažu rjeđe upotrebljavaju zamjenicu on/ona jer tako distanciraju svoju socijalnu grupu od laži.

Tagovi

1 Komentar na "Svi lažemo, ali neko to radi za medalju"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend