Svakog dana života nalazimo se na raskrsnici donošenja različitih odluka.
Živimo život, sanjamo neke bolje mogućnosti a bojimo se da napustimo sigurnu prošlost i nalazimo se u dilemi šta uraditi. Bilo da moramo izabrati partnera kojem ćemo darovati sebe, bilo da moramo izabrati posao, prijatelje, hobije, nikada nismo sasvim sigurni šta je prava odluka za nas. Šta prihvatiti, a šta odbaciti? Problem je još veći kada ni naše srce nije na čisto sa samim sobom, a odluku treba donijeti.
U životu ponekad treba jasno odlučiti: ostati ili otići. Nema smisla fizički biti prisutan na jednom mjestu, a emocionalno negdje drugdje. Mučiti sebe i mučiti druge. Najteže je sjedjeti na dvije stolice. Tada nisi nigdje, i tada te mogu maknuti sa obje. Neodlučnost može postati izvor mnogih psihofizičkih oboljenja ako se odlaže u nedogled. Osim toga neodlučnost stvara trajno nezadovoljstvo jer u obilju mogućnosti nismo spremni niti jednoj jasno odgovoriti „da“.
Agonija neodlučnosti nešto je najgore što nam se može dogoditi jer tada više nema svijeta u kojem živimo, tada više nema osobe kojoj pripadamo, a najgore od svega je što ni mi sami nismo sigurni ko bi to trebao donijeti odluku umjesto nas. Tada je sve što radimo polovično učinjeno jer i onda kada sve štima i izgleda savršeno mi nismo mirni u sebi jer se u nama još lomi ona druga opcija, opcija kojoj možemo pripadati, izbor koji možemo živjeti.
Treba prelomiti što prije, jer i onda ako shvatimo da smo napravili pogrešan izbor možemo opet krenuti ispočetka. To je poruka uspješnih ljudi, na greškama naučiti kako funkcionišu stvari. Dok ne prelomimo ne možemo ništa započeti, jer traje scenario u kojem ne znamo konačan ishod. Zato u kakvoj se god prilici donošenja odluke nalazili shvatite da put počinje tek onda kada se za nešto odlučite. Dok to ne učinite – nema pravog života.
