Mi volimo naše stvari. Telefon, cipele, kaput, naočare. I ne samo da ih volimo, mi i uživamo što smo vlasnici svega toga. Onda se pojavi moljac i pojede našu omiljenu majicu. Naočare se polome ili ih zaboravimo na plaži. A telefon nam upadne u vodu i ne može da se popravi. Zbog stvari koje volimo često osjetimo zahvalnost jer možemo sebi da ih priuštimo. Ali i strah, ako ih izgubimo ili se unište.
Sve što nam dolazi, dan za danom, je vrlo privremeno i trenutno. U jednom momentu nešto imamo, a u sljedećem ne. Našoj besnoj, konzumentskoj rasi to stvara samo još veći apetit za materijalnim zgrtanjem. Ovo je pozlaćen, ali isto tako i neodrživ američki san koji se sve više raspada.
Zahvalnost se javlja isključivo u sadašnjem trenutku.
Ona ne može biti zasnovana na očekivanju nečega što će se možda dogoditi u budućnosti. Zahvalnost takođe ne može da postoji na stubovima prošlosti, jer onda propuštamo život u sadašnjosti.
Zahvalnost je jedino sada, u sadašnjem trenutku našeg postojanja. Dok udišemo svaki pojedinačni dah. Dok hvatamo zrak Sunca. Slušamo svoje dijete kako pjeva. Parnera kako hvali obrok koji smo napravili. Prijatelja, jer smo mu pomogli u nevolji.
Zahvalnost je razumijevanje. To je širi smisao shvatanja postojanja našeg unutrašnjeg jezgra, naše duše. I naša duša je jedino što posjedujemo. Ono što nam niko ne može uzeti. Što ne možemo izgubiti ili pokvariti. Zahvalnost se pojavljuje sa povećanjem svijesti. A ne sa povećanjem cifri na bankovnom računu. Ona cvjeta kada razmjenjujemo misli, a ne poklone. Prava moć zahvalnosti priziva bezuslovnu ljubav i prihvatanje. Ona odiše tolerancijom i razumijevanjem.
Kao što ne znamo šta je ljubav sve dok ne naučimo šta ona nije, ni zahvalnost nećemo razumjeti sve dok ne ostanemo bez nje.
Trenutak kada shvatimo da smo bogati onoliko koliko nikada nismo mislili da ćemo biti jer smo blagosloveni da živimo smisleno u svakom momentu našeg života, jeste trenutak ostvarenje najveće zahvalnosti.
Reći “hvala” kada dobijete poklon ili kada vam neko otvori vrata je sasvim uljudno. I očekivano. Ali, zahvalnost osjećamo jedino kada postojimo, sami ili sa nekim. Ili zbog nekog. Osjećamo je jer razumijemo da taj trenutak ispunjenja ne može da nadomjesti nijedna materijalna stvar. Nikada.
