Psihologija širi se i pandemija straha

Zbog čega se strah širi brže od virusa i da li postoji način da to usporimo?

Istom brzinom kojom se povećava broj slučajeva oboljelih od virusa COVID-19, širi se i pandemija straha, možda i brže. Kako da to usporimo? Pročitajte šta kaže psihijatar…

Iz dana u dan dobijamo informacije o otkazivanju javnih događaja “zbog straha od virusa korona”. Televizije prikazuju snimke “panične kupovine zbog virusa korona”. Čak se i piše o napadima na Azijce zbog straha od širenja virusa korona.

Zbog prirode savremenih medija, strah se širi brže od virusa. Gledanje ili slušanje nekoga ko se plaši i kod vas izaziva strah, a da toga niste ni svjesni, piše Jacek Debiek, docent na katedri za psihijatriju i asistent na Institutu za molekularnu i bihevioralnu neuronauku na Univerzitetu u Mičigenu, za The Conversation.

“Kao psihijatar i istraživač koji proučava mehanizme mozga za regulisanja emocija, često u kliničkim slikama i eksperimentima vidim koliko moćna može da bude zaraza strahom”.

STRAH KAO ODGOVOR NA OPASNOST

Zaraza strahom je evolucijski fenomen koji naučnici primjećuju kod mnogih životinjskih vrsta kojima strah, u nekim situacijama, može da bude dragocjen za opstanak.

Zamislite krdo antilopa kako pase na sunčanoj afričkoj savani. Odjednom, jedna osjeti kako im lav polako prilazi. U prvom trenutku ona se “zaledi”, a onda se kod nje uključuje alarm za bijeg i ona počinje da trči. Istog trenutka čitavo krdo počinje da je slijedi.

Mozak je podešen tako da reaguje na prijetnje iz okruženja. Amigdala, struktura skrivena duboko u predjelu glave u temporalnom režnja mozga, ključna je za reagovanje na prijetnje. Ona dobija senzorne informacije i brzo otkriva nadražaje povezane sa opasnošću.

Tada amigdala prosleđuje signal drugim područjima mozga radi dalje koordinacije specifičnih odbrambenih odgovora.

Ova koordinacija najčešće se ispoljava kao strah, “smrzavanje”, let/bijeg ili borba. Mi – ljudska bića – dijelimo ta automatska, podsvjesna ponašanja sa životinjskim vrstama.

STRAH OD ZARAZE JE KORAK DALJE

Navedeni primjer o antilopi objašnjava direktan strah koji je ona osjetila kada je opazila lava u blizini. Ali strah od zaraze je korak dalje.

Ponašanje krda koje je pratilo antilopu koja je prva počela da trči, takođe je automatsko. Njihov bijeg nije direktno pokrenut prisustvom lava, već ponašanjem jednog, prestravljenog člana grupe. Čitavo krdo prihvatilo je ponašanje pojedinca.

Baš kao i životinje, i ljudi su osjetljivi na paniku ili strah koji primijete kod drugih ljudi. Ljudska bića su podešena da kod drugih ljudi prepoznaju borbu za opstanak.

Kao najvažniju za ovu sposobnost, eksperimentalne studije su identifikovale strukturu mozga koja se naziva prednji cingulatni korteks (ACC). On okružuje snop vlakana koji spajaju lijevu i desnu hemisferu mozga. Kada posmatrate osobu koja je u strahu, vaš ACC će se upaliti.

Ovakav odgovor na strah kod životinja se razvio kako bi se sačuvale, i spasile čitavu svoju grupu od nestajanja. A da stvar bude interesantnija, istraživanja su pokazala da je prenos straha jači među ljudima koji su u srodstvu ili pripadaju istoj grupi.

Ali ipak, zaraza strahom je efikasna i među pripadnicima različitih grupa. Na primjer, poznato je da uzrujano kretanje ptica pokreće odbrambene mehanizme kod mnogih sisara.

PRENOŠENJE STRAHA U 2020.

Ono što nam otežava da se kontrolišemo je to što strahom možemo da se zarazimo automatski, podsvjesno.

Ovaj fenomen objašnjava masovne napade panike koji se mogu javiti tokom koncerata, utakmica ili drugih javnih okupljanja. Jednom kada se u gomili pokrene strah – kada neko na primjer pomisli da je čuo pucanj – nema vremena ni mogućnosti da se to provjerava. Ljudi se oslanjaju jedni na druge, baš kao i antilope. Strah putuje od jednog do drugog, inficirajući svakog pojedinca. Svako počinje da trči kako bi se spasio. Često se, na žalost, masovni napadi panike završavaju tragedijama.

U slučaju virusa korona, zaraza ne zahtijeva direktan fizički kontakt, količina zastrašujućih slika i informacija koje plasiraju mediji, veoma efikasno šire strah.

Štaviše, dok se atilope smiruju kada od grabljivca pobjegnu na sigurnu udaljenost, vijesti i slike su sveprisutne – pa osjećaj neposredne opasnosti nikada ne prestaje.

KAKO SE UBLAŽAVA STRAH

Nema načina da spriječite da vas strah zarazi, ali možete da ga ublažite. Budući da je to socijalni fenomen, možete da primijenite vježbe koje regulišu socijalno ponašanje.

Poput informacija o strahu, i informacije o sigurnosti su zarazne. Studije su pokazale da biti u prisustvu mirne i samouvjerene osobe može da pomogne u prevazilaženju straha stečenog posmatranjem drugih. Na primjer, uplašeno dijete će se smiriti ako je pored njega smirena odrasla osoba. Ovaj model posebno je efikasna kada je ta osoba neko ko vam je blizak, ili neko ko vam je autoritet.

Takođe, djela su važnija od riječi, a riječi i djela moraju da se podudaraju. Na primjer, ako pokušavate da objasnite nekome da nema potrebe da zdrava osoba nosi masku za lice, a ta osoba istovremeno na televiziji gleda kako zdravo osoblje neke bolnice nosi maske, to može da bude kontraproduktivno. Ljudi će da kupuju i nose maske za lice jer vide da da ih nose osobe od autoriteta.

Ali riječi su i dalje važne. Informacije o opasnosti i bezbjednosti moraju biti jasne! Kada ste pod velikim stresom, teže obražujete detalje i nijanse. “Zatrpavanje” važnih činjenica sporednim informacijama povećava nesigurnost, a ona strah i neizvjesnost. Zato čitajte samo osnovne informacija, a izbjegavajte da u nedogled čitate objave i vijesti na internetu.

Evolucija je učinila da dijelimo strahove, ali nam je isto tako omogućila i da se zajedno sa njima nosimo!

Send this to a friend