Bešlin: Srpski svet veoma opasna ideja, ono što danas gledamo u Crnoj Gori ide za tim da razori državu

Ugledni srpski istoričar Milivoj Bešlin govorio je za “Slobodnu Bosnu” o aktuelnim događajima u regionu, ali i analizirao i uporedio trenutno stanje s onim iz ne tako davne prošlosti.

Na Dan pobjede nad fašizmom, svjedočili smo nezapamćenom skandalu u Beogradu. Je li izjednačavanje četnika i partizana, fašista i antifašista, pod pokroviteljstvom Vlade Srbije slučajno i što se krije iza svega?

Bešlin: Trend istorijskog revizionizma prisutan je u Srbiji još od kraja 80-ih godina i dolazio je sinhrono sa slomom socijalizma i pobjedom nacionalističke ideološke paradigme. Četnici su postupno rehabilitovani u društvu, potom i u značajnom dijelu istoriografije, najzad i u udžbenicima i školskom sistemu. Revizionističke prakse držali su se svi režimi u Srbiji od Miloševića do danas. Kao i sve grane vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska.

Utoliko je sve što se vidjelo na akademiji 9. maja u Beogradu bio jedan revizionistički idejni kontinuitet falsifikovanja prošlosti. „Nacionalizam isuviše vjeruje u ono što očigledno nije tačno“, pisao je slavni istoričar Erik Hobsbom. Lažna i pervertirana slika recentne prošlosti u dominantnom dijelu srpske intelektualne i političke elite je već etablirana stvar, unutar nje, četnici su postali mainstream. Skandal je ove godine izazvalo pjevanje ljotićevskih pjesama na Danu pobjede nad fašizmom, a da se nije začula nijedna pjesma antifašističkih pobjednika. Ljotićevske pjesme, dakle, znamenja deklarisanih fašista i ubijeđenih kvislinga su zaista označile jedan prelom, jer do sada to u javnom prostoru nismo imali. Time se slala poruka da Srbija odustaje čak i simbolički od vrijednosti antifašizma. Ali u društvu vladajućeg nacionalizma nema mkesta za antifašizam. Akademija 9. maja je slala snažnu i nedvosmislenu anti-antifašističku poruku.

Izjave o „srpskom svetu“ koje gotovo svakodnevno stižu od visokih dužnosnika Srbije, prije svega ministra policije Aleksandra Vulina, ulivaju nemir u cijelom regionu, posebno u BiH i Crnoj Gori, koliko su takve najave opasne? Imamo li razloga za zabrinutost?

Bešlin: Ideja tzv. srpskog sveta koju su lansirali visoki funkcioneri u Srbiji nije ništa novo, već stara ideja velike Srbije koja je bila u osnovi kao pokretački duh ratova i zločina tokom 1990-ih godina. Nakon međunarodne intervencije i Dejtonskog sporazuma, a posebno poslije kosovske kapitulacije i Kumanovskog sporazuma činilo se da će ta ideja kao poražena prestati da bude ključna idejna vodilja srpske politike. I posebno imajući u vidu strašne zločine koje je izazvala, genocid u BiH, kao i suđenja bezmalo čitavom vojnom i političkom vrhu Srbije u Hagu. Međutim, već poslije promjena 2000. Vojislav Koštunica i njegovo okruženje su počeli rehabilitaciju tog zločinačkog projekta, odnosno, velikodržavne ideje, ali ovoga puta ne tenkovima već mješavinom medijske propagande i obavještajnog rada, kao i čitavog niza političkih i ekonomskih mjera. Taj kontinuitet je nastavljen do danas i nije se prekidao ni u vrijeme vlasti demokrata i Borisa Tadića. Vučić je, posebno od 2018, zaoštrio i brutalizovao tu politiku, jer se u vrijeme Trampa činilo da međunarodna zajednica neće reagovati. Nažalost, takva procjena je bila ispravna. Najzad, riječ je o veoma opasnoj ideji, svaka velikodržavna ideja na Balkanu je veoma opasna i ima tendenciju da se pretvori u sukob sa nesagledivim posljedicama po milione ljudi. Razloga za zabrinutost je na pretek.

U isto vrijeme, sve češće od člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika čujemo najave o razdruživanju i odvajanju Republike Srpske od ostatka države. Postoji li „pakleni“ plan Beograda i Banje Luke ukoliko Srbija konačno prizna Kosovo?

Bešlin: Ne znam da li postoje tajni planovi i ne bih da nagađam. Mogu da analiziram samo javno iznijete tvrdnje. Ipak, potpuno je jasno da Dodik ne bi mogao u Beogradu da govori sve to što govori, da najavljuje raspad Bosne i Hercegovine, a to znači najavljivati početak novog rata, a da nema neku vrstu podrške vlasti u Srbiji. Neka je ta podrška i prećutna, a jeste, ipak je u pitanju podrška. Posebno imajući u vidu da je više ministara vlade Srbije davalo izjave koje su radikalnije i od Dodikovih.

Kada biste uporedili vladavinu Aleksandra Vučića i Slobodana Miloševića, ko je od njih dvojice opasniji po vlastiti, ali i po ostale narode u regionu?

Bešlin: Slobodan Milošević je krajem 80-ih i početkom 90-ih imao ogromnu podršku javnog mnjenja Srbije. Došao je na talasu srpskog nacionalizma koji je u socijalističkoj Jugoslaviji bio potisnut kao i svi drugi nacionalizmi. Podrška Miloševiću je bila srazmjerna oduševljenju ljudi za tu novu političku legitimaciju – nacionalizam. Mješavina te političke snage, vojne sile JNA koja je uglavnom pripala Srbiji kao i intelektualnog angažmana SANU i značajnog dijela akademske elite kreirali su jedan sistem koji je direktno vodio u ideju nasilnog prekomponovanja Jugoslavije na bazi „odnosa snaga“, što je vodilo u srpsku dominaciju. Kada to nije uspjelo, krenulo se na rezervni plan – zaokruženje srpskog etničkog prostora. Međunarodni metež, raspad SSSR-a i ofanzivnost Miloševića i njegove elite napravili su katastrofalne posljedice koje su nam poznate.

S druge strane, Vučića ograničavaju okolnosti da su sve okolne države, osim Kosova, do kraja međunarodno zaokružene, da imaju nekakve sisteme odbrane ili su dio kolektivnih sistema, da su granice priznate… U tim okolnostima on ako to želi da ruši, a ima puno indicija da želi, morao bi nastupiti sa pozicija čistog revanšizma kao krajnje destruktivni faktor. To će u nekom trenutku izazvati reakciju zapadnih zemalja, iako ga za sada uglavnom puštaju da neometano i na različite načine dovodi u pitanje suverenitet susjednih država. Unutar Srbije iako izgleda svemoćno, podrška Vučiću je uglavnom zasnovana na sili i klijentelizmu i daleko je to od onog emotivnog zanosa sa kojim su ljudi pristupali Miloševiću. Sve u svemu, drugačije su okolnosti, ali su politika, odnosno, velikodržavni ciljevi nepromijenjeni. Veliki problem koji daje snagu aktuelnom režimu u Srbiji je i preslaba i neuvjerljiva opozicija koja nema pameti i snage da ponudi alterantivni program, već reciklira ultrakonzervativne, proruske i nacionalističke mantre.

Dodik prijeti disolucijom, negira genocid u Srebrenici i javno dodjeljuje odlikovanja presuđenim ratnim zločincima poput Radovana Karadžića i Biljane Plavšić. Što kaže istorija, kako su u prošlosti završavali takvi političari?

Bešlin: U teoriji je poznato da je negiranje i poricanje posljednja faza genocidne politike. Strašno je što su negatori genocida i obožavaoci osuđenih ratnih zločinaca uspjeli većinu ljudi u manjem bh. entitetu politički i identitetski da izjednače sa tim destruktivnim politikama i najsramnijim stranama naše moderne istorije. Umjesto raskida sa politikom zločina, oni se upravo trude da cijeli srpski narod identifikuju sa zločinom. To je nešto neoprostivo i imaće katastrofalne posljedice u budućnosti. Dugoročno, uvjeren sam, mora se doći na stanovište da se zločin ne isplati i da on ne može biti temelj bilo čije političke djelatnosti.

Kako objasniti koaliciju Dodik – Čović uzmemo li u obzir da je Dodikov strateški partner redovan na okupljanjima u Bleiburgu, dok, s druge strane, Dodika svake godine možemo vidjeti na komemoracijama u Donjoj Gradini. Postoje li u prošlosti slične koalicije?

Bešlin: Nije tajna i poznata je stvar da su četnici i ustaše sarađivali u borbi protiv partizanskog antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Pri kraju rata Pavelić je slao četnicima ljekove za lečenje tifusa koji im je tada predstavljao veliki problem. Srpski i hrvatski nacionalizam će uvijek biti spremni da sarađuju protiv Bosne i Hercegovine i da rade na njenoj podjeli. Od Sporazuma Cvetković – Maček, preko Karađorđeva do današnje koalicije Dodika i Čovića. To je sve jedan kontinuitet. Gložiće se hrvatski i srpski nacionalizam između sebe, ali će uvijek nalaziti zajednički jezik na rasturanju BiH.

Žestok ste kritičar nove crnogorske vlasti. Hoće li Vučićev režim uspjeti u svome naumu, prijeti li crnogorskoj naciji nestanak?

Bešlin: Nacije kao što ne mogu nastati i ne nastaju preko noći, to je uvijek proces… Jednako tako ne mogu nestati u nekom kratkom intervalu. Države se lakše rasklope, jer nacije su „zamišljene zajednice“, one postoje u svijesti i glavama ljudi. Država podrazumijeva konkretne institucije, organizaciju… a sve ono što danas gledamo u Crnoj Gori ide za tim da razori postojeće ustrojstvo države, da je oslabi i obesmisli i u institucionalnom i u ekonomskom i u identitetskom pogledu. Ne bih se usudio da anticipiram posljedice marionetske vlade u Podgorici, puno toga će zavisiti od reakcije građanskog društva u Crnoj Gori, ali i od stanovišta EU, NATO-a i SAD-a.