Biserko: Srbija je digla ruke od Kosova i okrenula se Crnoj Gori

Rezultati parlamentarnih izbora u Crnoj Gori ne bi bili ovakvi da nije bilo miješanja spoljnog faktora – Beograda i Srpske pravoslavne crkve, kazala je dugogodišnja predsjednica beogradskog Helsinškog odbora za ljudska prava (HOPS) Sonja Biserko u intervjuu za tacno.net. Ona je takođe kazala da sve više izgleda da je Vašingtonski sporazum ustvari dizanje ruku od Kosova (i Srbije i Rusije) i okretanje Crnoj Gori kao važnijem strateškom cilju.

“Izbori su bili regularni i bez, kako se nagovještavalo od strane opozicije i Beograda, nasilja. Tranzicija se odvija mirnim putem. Rezultati sigurno ne bi bili ovakvi da nije bilo miješanja spoljnog faktora – Beograda i Srpske pravoslavne crkve. Mnogi analitičari kažu da je izbore dobila SPC. Vjerovatno ne bi bilo toliko interesovanja za te izbore da nije dovedena u pitanje prozapadna orijentacija Crne Gore”, navela je Bisero.

U predizbornoj kampanji, ističe ona, opozicione partije su najavljivale “otpriznavanje” Kosova, izlazak iz NATO, promjenu identiteta, te promjenu zakona o državljanstvu, kako bi popis stanovništva iduće godine iznjedrio što veći procenat Srba.

“U tom slučaju, Srbija i Crna Gora bi bile dvije države istog naroda. Naravno, retorika je znatno umivenija nakon izbora, jer su se umiješale EU i NATO i pojedinačne zemlje EU. Pitanje koliko će one uspjeti da preko URA-e Dritana Abazovića održe prozapadnu orijentaciju Crne Gore. Naivno je njihovo vjerovanje da preko četiri poslanika URA-e mogu da ostvare takva očekivanja”, ocijenila je Biserko.

Ne treba, nagovještava ona, potcijeniti ni činjenicu da je crnogorsko društvo daleko odmaklo kada je riječ o promenjama.

“Crna Gora je pred vratima EU, zatim državni identitet je afirmisan raznim politikama i treba očekivati veliki otpor nastojanjima Beograda, SPC i Moskve da sve to pokore. Jer, tu se miješaju dva nivoa – odnos prema dugogodišnoj vlasti Mila Đukanovića i nastojanje Beograda da vrati Crnu Goru u svoju orbitu. Svakako, Crna Gora je pred velikim izazovima. Nadam se da će održati svoj suverenitet i orijentaciju koju su izabrali”, mišljenja je Biserko.

Prema njenim riječima, prosrpski blok nije mogao politički ugroziti Mila Đukanovića sa otvorenom velikosrpskom strategijom.

“Ovaj put su se zato oslonili na Srpsku pravoslavnu crkvu – koncept svetosavlja – što je u suštini nacionalizacija pravoslavlja. Uz ogroman medijski pritisak, vođen iz Beograda, ali i posredstvom medija pod kontrolom Beograda u Crnoj Gori, „svetosavska“ koalicija je ostvarila rezultat koji ju dovodi na vlast”, navodi Biserko.

Srbijanski mediji su, i prije nego što je počela izborna kampanja, Crnu Goru prikazivali uglavnom u negativnom kontekstu sa tezom o ugroženosti srpskog naroda. Patrijarh Irinej je išao čak toliko daleko da je tvrdio da je “status Srba kao u doba ozloglašene fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske”.

“U Izvještaju Naprednog kluba o političkim pravima srpskog naroda u regionu, Crna Gora je „najtamnija tačka“ i povezana je, kako ističe istoričar Čedomir Antić, prije svega sa etničkim i vjerskim progonom. Antić je još naveo da je Zakon o vjerskim zajednicama obespravio i u neravnopravan položaj doveo SPC kojoj pripada 70 odsto građana i da se dogodio “vjerski i nacionalni progon”. Posebno se ističe da je srpski narod u Crnoj Gori izložen učestalim pritiscima i asimilaciji. Mediji su iznosili brojne neistine poput one da je Đukanović obećao Albancima mjesto premijera, zatim su poseban akcenat stavljali na glasine da će Đukanović protjerati Srbe poput Oluje, da će pribjeći nasilju i da neće priznati rezultate izbora”, podsjća Biserko.

Politički analitičar Srđan Vukadinović, dodaje ona, isticao je da je Beograd organizovao i svojevrsni inžinjering, jer je veliki broj ljudi koji žive u Srbiji glasao u Crnoj Gori.

“Njima su, kako ističe, plaćeni troškovi puta i boravka u Crnoj Gori, kao i PCR test. To su veliki troškovi i to je neko morao da plati Torlaku, srpskom Institutu za javno zdravlje. Takvo ponašanje Beograda veoma podsjeća na talas srpskog klerikalnog nacionalizma i na antibirokratsku revoluciju iz osamdesetih i posebno na smjenu vlasti u Crnoj Gori 1989. Iz svih reakcija u Srbiji može se zaključiti da im nije smetao Đukanović što je tako dugo na vlasti, već njegova promjena politike koja je počela još 1997. godine, a koja je završila obnavljanjem nezavisnosti i ulaskom u NATO. Te reakcije nisu zakamuflirane već se otvoreno likuje i unaprijed planira izgon Đukanovića i njegovog najbližeg kruga”, kazala je Biserko.

Prošlo je dvadesetak dana od potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kojim je predviđena normalizacija ekonomskih odnosa Srbije i Kosova. Biserko ističe da postoje mnoga tumačenja tog sporazuma, ali je sigurno da on prije svega odražava američke interese i da je u funkciji Trampove predizborne kampanje.

“Pošto je neizvjestan ishod, predsjednik Tramp koristi sve što mu je na raspolaganju. Pristanak Srbije na takav sporazum predstavlja i Vučićevu podršku Trampu, a Vučić za to ima i potporu Rusije. I Rusija i Srbija priželjkuju pobjedu Trampa. Stavljanje sporazuma u bliskoistični kontekst – naravno, ukoliko se ikad realizuje – Srbiju dovodi u nepoželjan položaj u odnosu na brojne partnere, poput EU, arapskih zemalja, Turske, Kine i, uslovno, Rusije. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve više izgleda da je Vašingtonski sporazum ustvari dizanje ruku od Kosova (i Srbije i Rusije) i okretanje Crnoj Gori kao važnijem strateškom cilju”, mišljenja je Biserko.

Moguće je, ističe ona, da su crnogorski izbori promijenili balkansku stratešku paradigmu, i da su se i Rusija i Srbija sada fokusirale na Crnu Goru.

“U tom slučaju, ako je to tačno, Kosovo je u mnogo povoljnijoj situaciji. Beograd će svakako nastojati da preko Zajednice srpskih opština obezbijedi svoj uticaj na Kosovu”, kazala je Biserko.

Ovih dana se navršilo 33 godine od Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije na kojoj je prevlast odnijela tvrda nacionalistička struja Slobodana Miloševića. Biserko smatra da je to bio prirodan ishod politike koja je u Srbiji vođena javno i tajno nakon Brionskog plenuma, ustavnih amandmana i Ustava iz 1974. godine.

“Što znači da Srbija nikada nije prihvatila istinsko federalno uređenje Jugoslavije i unutrašnje republičke granice. Pripreme za Titovo nasljeđe počele su sedamdesetih, a nakon njegove smrti krenulo se na konkretizaciju strategije koja je imala za cilj recentralizaciju Jugoslavije pod dominacijom Srbije ili ujedinjenje svih srpskih etničkih teritorija. Danas smo tu gdje jesmo. Srbija nije odustala od svojih aspiracija, a crnogorski izbori su najbolja ilustracija za to. Taj projekat ujedinjenja se stalno reciklira pod raznim naslovima – od “ujedinjenja svih Srba”, “srpskog kulturnog prostora” do “srpskog svijeta”. Sad se pominje i “federacija Srbije, Crne Gore i Republike Srpske”. Balkan je, na žalost, sada pozornica na kojoj se konfrontiraju različiti spoljni interesi. I sve dok je tako, Srbija će živjeti u nadi da je moguće ostvarenje njenih aspiracija”, ocijenila je Biserko.