Politika

Čekajući crnogorski odgovor: Hoće li Matija Bećković preživjeti crnogorsku naciju?

Piše

Milorad Popović

Milorad Popović

Matija Bećković, pjesnik, aforističar, akademik SANU, jedan je iz hora srpskih pisaca i intelektualaca koji su stvarali duhovnu i propagandnu osnovu za realizaciju zločinačkog projekta etnički i vjerski homogene tzv. Velike Srbije, na teritorijama Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, krajem dvadesetog vijeka.

Za razliku od njegovih drugova iz SANU i Udruženja književnika Srbije, koji su naširoko elaborirali istorijske, političke i kulturološke razloge za obnovu, makar bogaljastog Dušanovog carstva, koje se bazira na ideologiji krvi i tla, i etnofiletističkog svetosavlja, kao duhovne, prosvjetne i kulturne paradigme, Bećković je svoj nacionalistički diskurs prezentirao lapidarno, kao dosjetke, aforizme, jeftine sofizme. U stilu kafanskog vicmahera ili plemenskog mudrijaša, ponekad bi efektno poentirao krajnje opskurne i banalne dosjetke, što se lako li jepe i prianjaju za uspaljene, mržnjom i predrasudama zadojene duhove.

EPSKI PATOS

Upravo je zastrašujuća lakoća i zaraznost tog fašističkog, rasističkog, šovinističkog diskursa na priprosti puk i ekscentrične intelektualce. Tačnije, prijemčivost onoga što je u tom kanonu najmračnije i najsuludnije. Stoga su iz Bećkovićevog brevijara opskurnosti i banalnosti najčešće citirane najzloslutnije parole: “Jasenovac je najveći podzemni srpski grad” i “Kosovo je najskuplja srpska reč”.

Ove parole s epskim patosom tipičnim za Bećkovićev zavičaj nijesu imale namjeru samo da zavedu, homogenizuju raspamećeni “srpski sv(ij)et”, od Prizrena do Knina, nego i da ga uvedu u kolo novih-starih osveta i razračunavanja. Ovakvo poimanje istorije i savremene politike i sudbine Srba i ostalih susjednih naroda doveli su do opšte tragedije Južnih Slovena krajem dvadesetog stoljeća, između ostalih i srpskog naroda. Tlapnja o homogenoj, etnički čistoj Velikoj Srbiji dovelaje do toga da je broj Srba u Hrvatskoj trostruko manji nego prije 1991, a da je na Kosovu, na primjer, u Prizrenu, prijestonom gradu cara Dušana, srpsko stanovništvo danas svedeno na nekoliko desetina duša.

I treća znamenita Bećkovićeva “sentenca” “Crnogorska nacija je rođena poslije mene i umrijeće prije mene” jednako je zloslutna i nekrofilna. Prostodušni savremenik bi mogao pomisliti da je to još jedan pjesnikov štos, dosjetka, ironija, kakve je objavljivao u Crnogorska nacija 2020. godine u boljem je položaju nego 1918, u vrijeme aneksije Crne Gore Srbiji, ili 1989, u doba Antibirokratske revolucije, kad je bila bez međunarodnog subjektiviteta, poslije pada titoističkog rukovodstva ostavljena na milost i nemilost srpskim nacionalistima, ujedinjenim na ideji homogene Srbije, koju treba stvoriti na razvalinama avnojevske Jugoslavije. No, prijetnje koje se očekuju u bliskoj i daljnjoj budućnosti opipljive su i opake, jer velikosrpstvo se regenerisalo uprkos porazima i poniženjima koju je ova ideologija doživjela s kraja prošlog vijeka satiričnim listovima u doba komunizma, ali ova bizarnost, danas i ovdje, nije puka licentia poetica nego je dio moćne, nemilosrdne sile koja, svim sredstvima, barem 150 godina kontinuirano radi na uništenju jedne male, nekonsolidovane nacije.

PODIJELJENE NACIJE

Elem, nije podijeljena nacija crnogorski unikat, koji je pod velikim pritiskom asimilacije od strane etnički i kulturološki bliskog susjeda. Još dvije slovenske nacije, Moravci čiji je broj od 1991. do 2001. spao sa 1.363.000 na 380.000, i Bjelorusi, kojih je, istina, 83 odsto u matičnoj zemlji, ali čak 72 odsto stanovništva ruski koristi kao prvi jezik, po definiciji su podijeljene nacije.

I u Zapadnoj Evropi postoje “pocijepane nacije” koje još nijesu stvorile nezavisnu državu, ali su se izborile za izvjesnu političku autonomiju, kulturna i jezička prava (Katalonci, Baski, Korzikanci, Škoti, Velšani, sjevernoirski katolici). Fenomenološki gledano, crnogorsko pitanje je unekoliko bliskije moravskim i bjeloruskim kontroverzama nego zapadnim podijeljenim nacijama: zbog etničke i jezičke bliskosti s njihovim hegemonima i komunističke predistorije ovih nacionaliteta.

S druge strane, istorija, davna i bliska, kao i sadašnji politički status, u kojima egzistiraju crnogorska, moravska i bjeloruska nacija umnogome je različit. Moravska nakon srednjeg vijeka, ni kao dio Austro-Ugarske, kasnije Cehoslovačke i od 1993. godine Češke Republike, nije imala neku vrstu teritorijalne političke autonomije, odjelite nacionalne ustanove, i zato je meki češki hegemonizam krajem 20. stoljeća bio tako razarajući, za vjekovima rastakanu jezičku i kulturnu posebnost Moravaca. Bjeloruska nacionalnost formalno gledano ima više komparativnih prednosti za odbranu svog nacionaliteta u odnosu na Moravce, jer Bjelorusi imaju status državotvorne nacije u međunarodno priznatoj državi. No, sudbina bjeloruske nacije i države krajnje su neizvjesne, jer se nalaze u tzv. sferi ruskog uticaja. I u tom kontekstu kao prijelazno rješenje vraćanja Bjelorusije na status kakav je imala u doba SSSR-apriprema se jedna vrsta unije Moskve i Minska. Spolja gledano, crnogorska nacija je u nešto boljem položaju u odnosu na Moravce i Bjeloruse, jer Crnogorci predstavljaju relativnu većinu u državi koja je članica NATO i kandidat za Evropsku uniju.

Velike nacije da parafraziram Tolstoja u nečemu su nalik jedna drugoj, a svaka mala nacija različita je, na poseban, samo njoj svojstven način. U ozbiljnom razmatranju crnogorskog pitanja važno je uzeti u obzir i jednu mentalitetsku posebnost: izvitopereni gorštački agon i tribalno nasljeđe uzrokovali su neviđeni stepen samo mržnje i vulgarnosti od strane velikosrpskih Crnogoraca prema svojim sunarodnicima.

Sigurno nećete naći među ostalim evropskim podijeljenim nacijama, čak i tamo gdje su se oružanim sredstvima borili za nacionalna i državna prava poput Sjeverne Irske ili Baskije da unionisti indipendiste, ili obratno, nazivaju životinjama, komunističkim nakotom, kopiladima, zamorcima koji su pristali da budu dio etničkog inženjeringa, ili da im posprdno iskrivljuju značenje nacionalnog imena (“milogorci”), itd.

Svakako među odnarođenim Moravcima, Bjelorusima, Ircima, Škotima, Korzikancima, Baskima, Kataloncima… nema još jednog poete laureatusa koji će javno iskazati želju da s ovog svijeta prije njega nestane, fizički i(li) na popisu stanovništva, nekoliko stotina hiljada njegovih zavičajnih savremenika! No, ono što je mnogima izgledalo kao još jedan pjesnikov vic, postaje državni program nove marionetske Vlade u Podgorici, inaugurisane 3. decembra 2020, čiji je duhovni mentor bio Amfilohije Radović, Bećkovićev intimus.

OKSIMORON: NEZAVISNA DRŽAVA I MARIONETSKA VLAST

U času dok se vrši brutalna devastacija svih kulturnoprosvjetnih ustanova, službe bezbjednosti se stavljaju pod kontrolu srpsko-ruskih ekstremista, mijenja se zakonski okvir koji je kako-tako štitio nacionalni suverenitet i nezavisnost pravosudnih institucija, vodi se svakodnevna hajka na ličnosti koje su aktivne u očuvanju nacionalnog i građanskog dostojanstva, umjesno je postaviti pitanje: zbilja, hoće li crnogorska nacija nestati prije smrti osamdeset dvogodišnjeg Matije Bećkovića?

Matija Bećković

Da se podsjetimo, nacije su mladi političko-kulturni konstrukti, stvarani nakon Francuske revolucije, u 19. i 20. vijeku. Istina, neki avangardni filozofi i istoričari lijevog i liberalnogusmjerenja predviđali su smrt nacija, ali, od tri velike ideologije 19. stoljeća, socijalizma, liberalizma i nacionalizma, samo ovaj potonji je pokazao neobičnu vitalnost i prilagodljivost novim socijalnim i idejnim fenomenima. Tako je danas nacionalizam dominantna ideologija u zemljama klasičnog komunizma, poput Kube i Sjeverne Koreje, hibridnog komunizma NR Kine, Venecuele, Vijetnama, zapadnih demokratija u okviru NATO, do klerikalnog Irana.

Nacije nijesu stvorene u jednom danu, u jednoj godini, čak ni u jednom stoljeću, ali, sve pretenduju na vječno trajanje. Svaka nacija, dakle, čak i one koje su mlađe od svojih najstarijih pripadnika – na primjer nacije u Africi i Aziji, koje su nastale u postkolonijalnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata – pretenduju na trajanje do kraja svijeta. Dakle, pitanje vremena kad je nastala neka nacija nije presudno, i zato ne treba previše previše ozbiljno shvatati Bećkovićevu vickastu tvrdnju da je on stariji od crnogorske nacije: čak i da nije u pitanju jedna lako provjerljiva propagandna laž. Jer, Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići Austriji, kao prodavca navodi “Naciju Crnogorsku”, a u pasošima koje sam izdaje, vlastoručno upisuje narodnost crnogorska; većina crnogorskih emigranata koji se početkom 20. vijeka useljavaju u Sjevernu i Južnu Ameriku, u dokumentima koje je moguće pronaći i na internetu, izjašnjavaju se kao nacionalni Crnogorci. Kad bi, pak, Crnogorci bili, kako tvrdi pjesnik Bećković, komunistički izum, opet bi od njega ova nacija bila starija barem jedanaest godina. Jer, na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. godine, Crnogorci su i oficijelno priznati kao posebna nacija.

Matija Bećković je vitalan starčić, koji za razliku od svoje raspusne pjesničke družine nikad nije konzumirao alkohol i cigarete navodno ni crnu kafu i teorijski bi mogao poživjeti koliko i Dragutin Tadijanović, Nestor hrvatskog pjesništva, koji je živio sto četiri godine. U tom slučaju pjesnik Međe Vuka manitoga, svom bi se zemaljskom komšiji mitropolitu Amfilohiju i ostalim znamenitim Srbima, u rajskom naselju, pridružio 2043. godine, ali još nije izvjesno kakve će im glasove donijeti: da je ugoneta smrt crnogorske nacije paklene tvorevine, „ozvaničene u Brozovom jajcu” koju su antihristi izmislili da se omalomoći, obezimeni, razuri, so soli srpske, ili će ih izvijestiti o još jednom udaru na crnogorsko srpstvo, poput onih 1945. i 1997?

Onda, hoće li crnogorska nacija za dvadeset-trideset godina biti samobitni kulturno-nacionalni entitet koji će se othrvati unutrašnjim i vanjskim prijetnjama, što je ključni uslov za stabilizovanje i održivost nezavisne Crne Gore, kao građanske multietničke države, ili će biti tek jedan istorijsko-etnografski relikt, kojemu u daljoj perspektivi prijeti potpuni nestanak?

U ovom času je nepobitno da proces konstituisanja crnogorske nacije, ni poslije toliko decenija, nije dovršen, o čemu postoji mnogo dokaza, između ostaloga i slaba, neadekvatna reakcija prozapadnih indipendista na kleronacionalističku, šovinističku, antizapadnu, anticrnogorsku tzv. moleban revoluciju, koja je nalik iranskoj Islamskoj revoluciji, uz pomoć Beograda i Moskve, srušila jedan dotrajali sekularni režim, i umjesto neideoloških birokrata dovela fanatike, poslušnike episkopa i popova SPC.

Ipak, crnogorska nacija 2020. godine, u boljem je položaju nego 1918, u vrijeme aneksije Crne Gore Srbiji, ili 1989, u doba Antibirokratske revolucije, kad je bila bez međunarodnog subjektiviteta, poslije pada titoističkog rukovodstva ostavljena na milost i nemilost srpskim nacionalistima, ujedinjenim na ideji homogene Srbije, koju treba stvoriti na razvalinama avnojevske Jugoslavije. No, prijetnje koje se očekuju u bliskoj i daljnjoj budućnosti opipljive su i opake, jer, velikosrpstvo se regenerisalo uprkos porazima i poniženjima koju je ova ideologija doživjela s kraja prošlog vijeka.

U potonjih četiri-pet godina režim u Beogradu, potpomognut tradicionalnim nacionalnim institucijama i srpskim emigrantskim ispostavama u EU i SAD, sve su učinili od dolaska na vlast Donalda Trampa u Americi – paradiplomatskim lobiranjem, agresivnim medijima i obavještajnim podzemljem – da se Crna Gora, kao i u vrijeme stvaranja Versajske Evrope, ponovo žrtvuje od strane svojih saveznika. To jest, da postane moneta za potkusurivanje u velikim geopolitičkim trgovinama, koje su ovih dana aktuelizovane navodnim non pejperom Janeza Janše, o mijenjanju sadašnjih državnih granica na Balkanu, kako bi se, komadajući teritorije BiH, Crne Gore i Makedonije, stvorile „etnički čiste“ države Albanaca, Srba i Hrvata.

CRNOGORSKA NACIJA U NOVOM GEOPOLITIČKOM KONTEKSTU

Ergo, nije vino pošto priđe bješe: ulaskom Crne Gore u NATO 2017. i pobjedom Džoa Bajdena na američkim predsjedničkim izborima 2020. Beogradu se krate mogućnosti, koje je u raznim formama imao od stvaranja prve Jugoslavije do 2006. Jer, uprkos trenutnoj marionetskoj Vladi u Podgorici, stvorene su izvjesne pretpostavke da Crna Gora, prvi put od Napoleonovih ratova, bude u fokusu zapadne politike. Naime, SAD se vraćaju strateškom partnerstvu s Evropom i tvrdom stavu prema ruskom ekspanzionizmu. Nova američka administracija je posebno motivisana da suspregne pretenzije Moskve, kako bi pokazala da se odrekla pogubnog Trampovog izolacionizma, povratila vjerodostojnost među svojim tradicionalnim saveznicima, ali i prema suparnicima i neprijateljima. U toj novoj podjeli karata Balkan ponovo dobija strateško značenje, a Crna Gora, kao članica NATO-a, prvi put nakon Prvog svjetskog rata postaje geopolitički čimbenik.

No, i spoljnopolitički status Crne Gore u izvjesnoj mjeri će zavisiti od unutrašnjih odnosa snaga, prije svega u diferencijaciji među pravoslavnom većinom, pa crnogorska nacija mora stvoriti koherentnu ideologiju, jednako prijemčivu čobanu, konobaru, menadžeru, akademiku, to jest, prilagoditi se savremenom čovjeku, onakvom kakav on jest, a ne kako ga zamišljaju pojedini nacionalni odličnici.

Zato je potrebno da simbolički indikatori, mjesta sjećanja, za duhovnu osnovu crnogorske nacije budu precizno odabrana, kreativno osmišljena u svim bitnim segmentima njenog istorijskog trajanja. Nedostatak koherentne ideologije, koja dijalektički i razuđeno akceptira sve bitne fenomene milenijumskog trajanja dukljansko-zetske-crnogorske državnosti, uslovila je da se nesrazmjerno forsiraju tekovine Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma u odnosu na ranije crnogorske istorijske epopeje, kulturne vrijednosti, dinastije, državnike, međunarodna priznanja. Naizgled je paradoksalno što crnogorski nacionalisti na neki način marginalizuju, pod pritiskom stare velikosrpske propagande, na primjer, Petroviće Njegoše, zbog nesposobnosti da istorijski kontekstualizuju njihovo „crnogorsko srpstvo”, i na taj način se odriču epohe i ličnosti koje su ostavile najdublji trag u formiranju crnogorskog istorijskog, kulturnog i nacionalnog individualiteta.

Stoga, većinu svojih argumenata za crnogorsku naciju vežu za Drugi svjetski rat, dok nacionalizmi susjednih naroda koji su vjekovima bili u ropstvu ili nekoj vrsti podložništva izmišljaju svoju stariju istoriju, ili čak prisvajaju državnike, vojskovođe, kulturne stvaraoce drugih nacija. Tako je velikosrpska propaganda uspjela ubijediti znatan broj naših savremenika da stare crnogorske bogomolje nijesu bile u vlasništvu autokefalne Crnogorske crkve i nezavisne crnogorske države nego da ih je Đukanovićeva vlast, bez ikakvih istorijskihi pravnih osnova, željela oteti Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Elem, partizanski antifašistički pokret od neobičnog je značenja za opstojnost crnogorske nacije i države, jer bez istaknutog učešća crnogorskih partizana u pobjedničkoj komunističkoj vojsci pitanje je bez obzira na odluke Drezdenskog kongresa 1928 da li bi Crnogorcima bio priznat status nacije u poslijeratnoj Jugoslaviji. Ali se i tom antifašizmu i avnojevskom jugoslovenstvu treba kritički pristupiti, jer je stvorena izvjesna istorijska distanca i jugoslovenstvo je, ideološki i politički pluskvamperfekt.

Kritički pristup prema komunističkom antifašizmu i jugoslovenstvu imaju prevashodno praktični ideološko-politički značaj, jer danas se na tim paradigmama ne može graditi crnogorska nacija u 21. vijeku: savremena demokratska načela imaju gotovo podjednaku distancu prema fašizmu i boljševičkom komunizmu: iz tog rakursa svaki totalitarizam, pa i komunistički je contradittio in adjecto s antifašizmom. Jer, izvorno plemenita i napredna ideja jednakosti i kosmopolitizma, u praksi se, od Oktobarske revolucije do sloma komunizma krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kompromitovala terorom i ukidanjem ljudskih prava.

MIT O JUGOSLAVIJI

Istina, federalističko jugoslovenstvo je, bez obzira na totalitarnu ideologiju titoizma, donijelo vidljivi napredak Crnoj Gori u ekonomskom i kulturnom pogledu, ali, mi ne znamo je li to bio najbolji od svih mogućih svjetova u južnoslovenskim zemljama. Jer, ne znamo kakav bi bio razvoj Crne Gore u drugom istorijskom scenariju da se, recimo, nije desilo ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika u Sarajevu i Prvog svjetskog rata. O tome kakva bi bila Evropa bez boljševizma, fašizma i nacizma, i kakavbi bio razvoj male balkanske kraljevine u toj i takvoj Evropi, zahtjevne su spekulacije. (Ipak, sa sigurnošću se može pretpostaviti da bi nezavisna Crna Gora, čija se vladajuća kuća bila orodila sa više evropskih dinastija, stvorila univerzitet na Cetinju barem četrdeset godina prije nego što je to učinila titoistička Jugoslavija).

Za politički romantične Crnogorce još je važno osvijestiti činjenicu da je jugoslovenstvo bila utopija, jer je ujedinjenje Jugoslavije, tačnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kasnilo barem pedeset godina. Da je Jugoslavija stvorena u vrijeme ujedinjenja Italije i Njemačke, kad su srpski i hrvatski nacionalizmi bili još u zametku, možda bi, kako je to zamišljao Svetozar Marković, mogla zaživjeti južnoslovenska konfederacija. Naime, ove dvije nacije prvi put su se u zajedničkoj državi od dolaska slovenskih plemena na Balkan sreli u 2 0. stoljeću. Srbi, s oreolom ratnih pobjednika, Jugoslaviju, tačnije Kraljevinu SHS, zamišljali su kao strogo centralističku, a Hrvati, s iskustvom kulturne i političke autonomije iz vremena austrougarske monarhije kao (kon)federalnu tvorevinu.

Nedostatak kritičkog smisla u odnosu na burnu istoriju Jugoslavije i na neminovnost njenog nestanka izviru iz provincijalnog habitusa i intelektualne potkapacitiranosti crnogorskih kulturnih i naučnih institucija, odnosno manjka lucidnih i smjelih političkih mislilaca. Izvjestan broj crnogorskih političara i intelektualaca nekako se uspio emancipovati od starog crnogorskog srpstva, ali još ne pokazuju dovoljno invencije da crnogorsku ideologiju zamisle izvan oktroisanih jugoslovenskih okvira. Stoga, danas su u nas dominantno sukobljene dvije političke škole mišljenja: velikosrpska i avnojevska.

Riječ je, dakle, o još neprevladanoj filistarskoj svijesti naše intelektualne i političke klase, koja nema smjelosti i sposobnosti da iskorači iz nametnutih stereotipa i suoči se sa izazovima novog milenijuma, oslanjajući se na one ličnosti i djela iz naše tradicije koja su uvijek, uprkos svim ograničenjima vremena i prostora, tragala i usvajala napredne i univerzalne vrijednosti. Ova nekreativna, duhovno impotentna i kompromiserska svijest, nakon svega je prihvatila tlapnju o ustavnom, nadnacionalnim patriotizmu koji je sekundarno poslužio kao još jedna opsjena da bi se relativizovala opasnost od velikosrpskog imperijalizma.

Zato novi val kleronacionalizma koji smrtonosno prijeti Crnoj Gori, napravio je i unutar indipendističkog bloka jednu novu diferencijaciju: između ćutljive klijentelističke inteligencije koja je svoj status, još od doba komunizma, gradila više na oportunizmu, vječitom traženju nekog trulog statusa quo nego na kreativnim sposobnostima, i s druge strane, mlađih intelektualaca, okupljenih oko Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, koji beskompromisno i bez kompleksa ukazuju na nazadnost i malignost velikosrpskog kleronacionalizma.

Upravo brojnost mlađih darovitih stvaralaca i njihova kreativna energija koja se suprotstavila novoj kulturnoj okupaciji, u duhu Njegoševe maksime: Nove nužde rađu nove sile, nagovještava da je prevaziđen dosad glavni limitirajući faktor u razvoju crnogorske nacije. Jer svijest o nacionalnoj posebnosti Crnogoraca nije, kao što je to bio slučaj s većinom ostalih malih nacija, iznikla iz kulturnog preporoda, katedri za istoriju, filozofiju i književnost, nego je u znatnoj mjeri stvarana u vjekovnoj oslobodilačkoj borbi koja je bila krunisana nezavisnom državom i kad je ta država nestala, postali su relativno lak plijen za asimilaciju. I Đukanovićeva vlast, nakon obnavljanja stare državnosti, nastavila je slijediti tu staru zabludu da će država stvoriti naciju pukim političkim deklaracijama i birokratskim sredstvima, napretkom u evropskim integracijama i ulaskom u NATO.

NOVO SVETOSAVLJE I CRNA GORA

Svi srpski nacionalisti: monarhisti, republikanci, rusofili, evrofili, klerikalci i sekularisti, Crnu Goru i Crnogorce smatraju dijelom integralnog “srpskog sveta”. Srpski nacionalizam, do pada komunizma, temeljio se na sekularnim, natkonfesijskim premisama, “Srbi svi i svuda“, odnosno “Srbi pravoslavne, katoličke i muhamedanske vere”.

Ovakav pristup bio je veoma podsticajan za srpsku nacionalnu ideju, pa su mnogi značajni inovjerni pisci, naučnici, umjetnici, politički poslenici, poput Josifa Pančića, Matije Bana, braće Ribnikar, Iva Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Steva Žigona, Bojana Stupice… postali dio srpske nacionalne kulture. Nakon pada komunističke ateističke ideologije, srpski nacionalni ideolozi kao i hrvatski i bošnjački stavili su znak jednakosti između konfesije i nacije.

Potrebno bi bilo dosta prostora da se objasni ideološka retardacija srpskog nacionalizma nakon Slobodana Miloševića, kad svetosavlje, kao specifični, sektaški oblik hrišćanstva, koji Svetog Savu, feudalca, kasnijeg monaha, prosvjetitelja, državnika, stavlja u ravan Isusa Hrista, postaje glavni pokretač srpskog nacionalizma. Svetosavlje srpskom nacionalizmu daje emocionalnu i iracionalnu dubinu, i ova vrsta anahronog provincijskog mesijanstva „svetosavski čovjek je bogočovjek, evropski čovjek je čovjekobog” – nepresušni je agens za neprestalne konflikte, opasna lutanja, megalomaniju i agresivnost, te osjećaj usamljenosti i izopštenosti srpske nacije. Pred ogoljenom agresijom svetosavskog nacionalizma Crna Gora je poklekla 30. avgusta 2020., jer je predugo vladanje jedne stranke uz pomenute deficite u izgradnji institucija i koherentne nacionalne politike ubrzalo proces truljenja vlasti.

No, kad je već indipendistički blok morao izgubiti izbore od velikosrpskih nacionalista, bolje je što se to dogodilo 2020, nego, recimo, 2023. (Duga propadanja uvijek umnožavaju svakovrsnu trulež, a neki porazi mogu probuditi zapretanu energiju). Uz to, bolje je što su indipendiste srušili klerikalci nego neki moderniji, manje fanatizovanj srpski nacionalisti, koji bi uvjerljivije manipulisali i bili prijemčiviji Briselu i Vašingtonu. Ergo, svetosavski fanatizam, mržnja prema sekularizmu i crnogorskoj naciji tjera Vladu na čijem je čelu Amfilohijev pojac Z. Krivokapić, na brze, radikalne odluke poništavanja svih ideološko-političkih paradigmi na kojima je nominalno stvorena nezavisna Crna Gora 2006. godine.

Kombinacija fanatizma, neiskustva i šarlatanstva aktuelne vlasti polako dopire i do briselske birokratije: njihov klerikalni habitus trajno bi ih limitirao, i da duhovni guru crnogorskih svetosavaca, mitropolit Amfilohije, nije umro nedugo nakon pobjede velikosrpske koalicije. Jer, u hrišćanskom svijetu, crkve su se u svjetovnim poslovima slabo snalazile i u srednjem vijeku specifični dvovjekovni crnogorski vladikat, u kojemu su jereji bili nosioci progresa i borbe protiv ropstva i praznovjerja je sui generis kamoli da u doba digitalne civilizacije, tzv. postmoderne epohe, upravljaju ekonomskim i političkim procesima.

Kaluđeri i popovi žive u svom svijetu laži i obmana koji se u moralnom smislu mnogo ne razlikuje od miljea laičkih političara, ali njihova

iskustva su kastinska, ograničena na jedan zatvoreni svijet koji je u suštini jalov, nekreativan, zakrabuljen teološkim frazama, bez iskustvau raznim domenimakoji presudno oblikuju moderno drušvo. Tako predsjednik “apostolske Vlade”, premda univerzitetski profesor, papagajski ponavlja bapske praznovjerice njegovog duhovnogoca, da “ko god je krenuo na crkvu loše je prošao”, kao da nije čuo za Francusku revoluciju, koja se dogodila prije više od dva stoljeća. Ipak, uticaj SPC-a, glavnog ideološkog patrona sadašnje vlasti svoj zenit je dostigao 2020. godine, i on će padati zakonomjerno s protokom vremena, jer vlast koju su inaugurisali manje je sposobna od prethodnog režima, a ima sve njegove mane. Uz to, izgubili su “vrhovnog ajatolaha” jedinog neprijatelja crnogorske nacije s liderskom harizmom koji je maestralno manipulisao narodskim praznovjerjem, pa će se lakovjerni puk brzo uvjeriti da su iza narativa “spašavanja svetinja” bile skrivene samo niske pobude, šovinizma, vlastoljublja i pohlepe.

NOVI POKRET OTPORA

Koliko će trajati aktuelna vlast teško je prosuditi, ali indipendističke snage moraju se pripremati za dugu borbu, u svim, pa i najtežim uslovima sistemskog šikaniranja i progona. Nužno je mijenjati taktiku i metode borbe, jer, kao mnogo puta u povijesti ulazimo u neravnopravnu utakmicu, s barem desetostruko brojnijim i moćnijim neprijateljem. Istina, u jednom drugačijem, hibridnom ratu, i to sa svojim najbližim rođacima, s kojima imamo iste pretke i potpuno oprečne poglede na sadašnjost i planove za budućnost. Stoga crnogorska nacionalna ideologija treba biti odlučna i fleksibilna, oslonjena na najbolje vrijednosti naše tradicije, lišene plemenštine i etničke uskogrudosti: jer samo superiornom inteligencijom, tačnim procjenama, intelektualnom odvažnošću i solidarnošću, možemo održati i unaprijediti samosvijest o nužnostiborbe da preživimo kao posebni entitet.

Uvjeren sam, barem iz dva razloga, da će se ideja crnogorske nacionalne slobode, građanskih i multikulturnih vrijednosti konačno trijumfovati, i da će ovo biti posljednja velika bitka za goli opstanak nacije i države. Prvo, velikosrpski nacionalizam će primorati indipendiste da se bore do kraja, jer oni ne priznaju kompromis s onima koji su slabi ili ih smatraju manje vrijednim. Drugo, u crnogorskom DNK postoji nevjerovatno iskustvo preživljavanja u nemogućim okolnostima. U toj memoriji situirana su najstrašnija mjesta pamćenja crnogorskih Termopila, gladi i smrti, i nepokolebljive volje snažnih i smjelih duhova ovog neobičnog podneblja.

Instinkt za preživljavanje čeličen u svakodnevnim smrtnim opasnostima, nadgrađen originalnim crnogorskim stoicizmom agonalnim čojstvom, činio je Crnogorce neobično spretnim i inteligentnim pregaocima, koji su se lako prilagođavali novim okolnostima. Iz takvog iskustva iskovana je pouka: “Ništa mi đavo ne ponese kao za mrtvijem kukat i s nerazumnim leba jest”.

Zato u ovom času treba stvarati strukture pokreta otpora, primjerene novim okolnostima, koji će dati relevantne odgovore na unutrašnje i vanjske izazove. Svaka uskogrudost liderska, stranačka, insistiranje na traženju krivaca i ideološkom čistunstvu bila bi pogubna, jer opet se u krajnje neravnopravnim uslovima ako uzmemo u obzir odnos snaga indipendista protiv domaćih i beogradskih velikosrba koji imaju pomoć Moskve brani crnogorsko pravo na preživljavanje. Crnogorski pokret otpora, urbi et orbi, mora postaviti jasnu distinkciju između ideologa etničkih inženjeringa, njihovih voljnih i nevoljnih satelita, i s druge strane prodemokraskih snaga koji su sudbinski vezani za evroatlantske integracije.

(NE)PRINCIPIJELNO PAKTIRANJE

Nagovještaj lidera procrnogorskog bloka da bi se mogla praviti određena koalicija s Bečićevom i Abazovićevom strankom, u kojima navodno postoji proevropski potencijal nastavak je dosadašnjeg bezidejnog lutanja u unutrašnjoj politici. Jer, ove stranke su formirali, tačnije osmislili, centri izvan Crne Gore kao ispomoć Demokratskom frontu ne samo zbog toga da sruše Đukanovićevu vlast negoda potpuno promijene nacionalni i duhovno-kulturni habitus zemlje.

Forsiranje koalicije pod pritiskom zapadnih saveznika koji izdaleka teško razabiraju uzroke i posljedice aktuelne krize stranaka iz dva suprotstavljena bloka u koju bi subjekti iz (veliko)srpske alijanse unijeli ogromnu logistiku Srpske pravoslavne crkve, medije, univerzitete, akademije nauka, monopole u knjižarskom sektoru i ljetnjim festivalima, nastavila bi se dosadašnja destrukcija crnogorske nacije, samim tim i građanskog, multikulturnog karaktera društva i države.

Da su Demokrate i URA lažne građanske stranke proizvod srpskih i ruskih agentura, i produžena ruka SPC – i dio jedinstvene politike sa Demokratskim frontom pokazuje činjenica da su samo u četiri mjeseca razorili, institucionalno i ideološki, sve one vrijednosti na kojima je Crna Gora nominalno stvorena 2006. godine. Pravoslavne bogomolje stavili su pod okrilje Beograda, a na čelo Univerziteta, Ministarstva prosvjete i kulture, službi bezbjednosti, Ministarstva odbrane, doveli vjerske fanatike koji su većinom porijeklom iz srpskog entiteta BiH.

U sprovođenju svojih strateških namjera ne vode mnogo računa da se zamjere i EU. Tako, uprkos upozorenjima Venecijanske komisije, silom nasramotu žele da stave tužilaštvo pod svoju kontrolu, kako bi smijenili Milivoja Katnića, ne samo da ga kazne što je spriječio državni udar 2016, nego da bi mogli nesmetano hapsiti i krivično goniti svoje političke protivnike. Takođe, namjeravaju da naprave etnički inženjering kako bi Crnogorci postali manjina u sopstvenoj državi promjenom zakona o državljanstvu i glasačkom pravu, kao i uvođenjem nove nacionalne kategorije na popisu stanovništva, “srpskocrnogorska nacija”.

Zato je svaki kompromis u fundamentalnim pitanjima političkog i istorijskog identiteta, jezika, književnosti, > crkve, nastavak neuspješne politike danas su sve i procrnogorske institucije i asocijacije koje su devedesetih godina stvorene u fazi nestanka! koja će ubrzati negativne tokove rasapa crnogorskog nacionalnogbića.

STRATEGIJA

Strategija pokreta otpora mora biti obuhvatna, razuđena, rafinirana, kako bi uzela u obzir sopstvene slabosti i komparativne prednosti.

U prvom redu treba sačuvati kulturno-duhovnu supstancu koja je trajni i najvitalniji agens borbe za opstanak. U novim okolnostima, kad je režim uz asistenciju SPC i vanjskih centara krenuo svim sredstvima da uništi i pacifikuje tačke otpora u sferi medija i kulture jedini način da prežive ovi subjekti je formiranje fondacija koje bi organizovano pomagali poslovni ljudi iz zemlje i inostranstva.

K tome, pokret otpora treba formirati paralelne organe u sferi diplomatije i propagande, i pokazati mnogo više kreativnosti i upornosti u vanjskom prezentovanju ideja nacionalne slobode i ljudskih prava, kako bi crnogorsko pitanje učinili vidljivim i u širem međunarodnom kontekstu. (Emigrantske vlade kralja Nikole, u vrijeme kad je Crna Gora bila napuštena od svih saveznika, imale su mnogo veću podršku evropskog javnog mnjenja nego što to danas imaju prozapadni indipendisti, iako je naša zemlja članica NATO i kandidat za Evropsku uniju.

Podsjetimo se da su nakon Nikoline detronizacije u Versaju bili formirani komiteti za odbranu prava Crne Gore u više evropskih i američkih zemalja, koje su činili istaknuti intelektualci, političari, novinari, penzionisani generali). Dakle, Crna Gora se suočava s jedinstvenom situacijom koja nije zapamćena u savremenim političkim odnosima: njena oficijelna diplomatska predstavništva će imati instrukcije da dezavuišu svaki spoljnopolitički interes Crne Gore, koji nije usklađen s Beogradom i Moskvom, pa će biti neophodno da opozicioni suverenisti, poput Katalonije ili Kurdistana, otvaraju kancelarije za kulturno-političku propagandu u najvažnijim svjetskim i regionalnim centrima, Vašingtonu, Londonu, Briselu, Berlinu, Rimu, Zagrebu…

Indipendisti na sve načine moraju predočiti javnom mnjenju na Zapadu dvoličnu politiku sadašnje parlamentarne većine, koja stranim predstavnicima propovijeda privrženost liberalnoj demokratiji, a kući diskriminišu građane zbog njihovih nacionalnih i ideoloških opredjeljenja. U tom kontekstu može se navesti i bizarni primjer iz domena diplomatije. Vlada je vratila na „konsultacije” većinu politički nepodobnih ambasadora, koji već dva mjeseca sjede u Podgorici, a niti ih smjenjuju niti im dozvoljavaju povratak na njihova radna mjesta pritom ukinuli su im inostrane dodatke, iako im se porodice nijesu vratile u Crnu Goru! što je nezabilježeno u istoriji diplomatije.

Drakonska čistka kadrova vrši se i u drugim segmentima javne uprave, smjenjuju čak i činovnike koji su radili tehničke poslove bez političkog uticaja. Stoga, može se očekivati da se u ministarstvima i preduzećima pod kontrolom države više neće moći zaposliti, kao portiri ili čuvari parkinga, govornici crnogorskog jezika i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve. Druga linija odbrane od velikosrpstva koja domaćoj i inostranoj javnosti treba ukazivati na kršenja ljudskih prava od strane Vlade, SPC, paradržavnih i agenturnih srpsko-ruskih struktura su intelektualne inicijative, nezavisni mediji i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima.

Čini se, ipak, da su briselske birokrate, po prirodi spore i dvosmislene, sa mnoštvom sopstvenih unutrašnjih sporova, počeli trezvenije gledati na novo političko stanje u Podgorici. Polako sazrijeva svijest o tome da korupcija na Balkanu nije najgora stvar na Balkanu se uglavnom vode sukobi između korumpiranih elita, s tim što su neki još i šovinisti – i da apadni kanoni o neophodnosti smjenjivosti vlasti nijesu univerzalni, pogotovo za zemlje sa evropske periferije, sa pretpolitičkim habitusom i snažnim vjerskim fundamentalizmom.

Uprkos svemu, politički protagonisti u zemljama liberalne demokratije imaju jednu dobru osobinu: spremni su priznati sopstvene pogreške kad stvari postanu očigledne.

CRNOGORSKO PITANJE I LJUDSKA PRAVA

Pošto će svakim novim danom postajati sve očiglednija antidemokratska i antizapadna profilacija vlasti u Podgorici, koju su instalirale Vučićeve i Putinove službe, treba naći prikladan i efikasan način i predočiti institucijama EU, koje evaluiraju stanje ljudskih prava, slobodu izražavanja, nezavisnost pravosuđa, što više uvjerljivih dokaza, egzaktno, bez vrijednosnih sudova, o prirodi sadašnje vlasti, ali i o građanskoj alternativi, koja se, od početka višestranačja, prvo protiv Đukanovića a onda sa njim, aktivno bori protiv svakog etničkog nacionalizma, klerikalizma, fašizma.

Ono što nacionalni Crnogorci zahtijevaju za sebe i za manjinske etničke i nacionalne zajednice nije nikakav nacionalistički ekskluzivizam. Priznavanje crnogorske nacije, jezika, književnosti, autokefalne crkve, ne ugrožavaju prava nacionalnih Srba koji imaju svoju crkvu, pravo nakulturnu i jezičku posebnostvelikosrpski ideolozi smatraju da su Srbi ravnopravni, samo ukoliko žive u jednonacionalnoj sredini ili kad oni određuju stepen prava i sloboda drugim etničkim i nacionalnim grupama i njihovi zahtjevi su u skladu s Deklaracijom Ujedinjenih nacija o pravima nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina, gdje u članu 2. piše: „Osobe koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama imaju pravo, bez ikakvog miješanja sa strane i bez ikakve diskriminacije, privatno i javno uživati svoju kulturu, ispovijedati i praktikovati svoju vjeru i služiti se svojim jezikom”. I Evropska unija, za čije članstvo se Crna Gora kandiduje, u Povelji o temeljnim ljudskim pravima, nabrajajući sve aspekte ljudskih prava, u članu 22. navodi “Pravo na kulturnu, vjersku i jezičku raznolikost”.

Dakle, politički i kulturni pokret koji se zalaže za nacionalna prava Crnogoraca, čiji je etnonim stvoren od Crne Gore, ne traže za sebe više nego što je u deklaracijama o ljudskim pravima predviđeno etničkim i nacionalnim manjinama, poput Retoromana, Lužičkih Srba, Laponaca, čiji broj u Švajcarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, u ukupnom broju stanovnika ne prelazi jedan odsto!

Još jedan aspekt crnogorskog pitanja nije dovoljno prezentiran članicama NATO i EU. Podijeljena nacija nije u raskolu samo oko eminentnih duhovno-kultumih i istorijsldh vrijednosti nego i u vezi planova za budućnost. Crnogorski Srbi su dominantno antizapadno opredijeljeni, bez obzira što se relativno značajan broj dio njih, zbog ekonomske perspektive, zalaže da Crna Gora postane dio Evropske unije. S druge strane, pripadnici ovog korpusa su gotovo stoprocentno protiv članstva u NATO, jer smatraju da bi nominalna vojna neutralnost, koju bi garantovala moćna Rusija, najbolje štitila nacionalne interese Crne Gore, kao dijela “srpskog sveta”.

Zato nova vlast bez obzira što se retorički zalaže za evroatlantske integracije u stvarnosti sve čini da formira strukturu, posebno u sektoru bezbjednosti, kulturi i prosvjeti, i kompromitovaće svaku organizovanu inicijativu koja preferira “Zapadni svijet” u odnosu na “srpski svet”. Stoga, smišljenom i upornom kampanjom, bez obzira na manjak propagandnih resursa i skromno učešće u međunarodnoj kulturnoj i ekonomskoj razmjeni, neće biti teško predstaviti činjenice koje nesumnjivo svjedoče daje danas u Crnoj Gorina djelu očigledna i brutalna asimilacija malobrojnog istorijskog naroda, koji je imao svoje dinastije, vladare, povijesne bitke, velike pjesnike, međunarodno državno priznanje u 19. vijeku, čija su oslobodilačka pregnuća i poseban nacionalni karakter s najvećim poštovanjem spominjali Volter, Ptiškin, Bajron, Skot Ficđžerald, Napoleon, Garibaldi, lord Gledston…

U sadašnjim okolnostima glavni zadatak, pored akcija za ljudska prava, biće očuvati kulturnu produkciju, kao i omogućiti crnogorskim stvaraocima, u uslovima duhovno-kultume okupacije, da štampaju knjige, otvaraju izložbe slika, održavaju muzičke koncerte… Jer, dok god se ne napravi snažan vanjski pritisak na vladajuće kleronacionaliste, oni će nastaviti gaziti prava svih stvaralaca i institucija koje nijesu u funkciji destrukcije i negiranja crnogorske kulture i nacije.

Stoga, kulturni aktivisti, predstavnici civilnog društva i političkih stranaka, moraju preko PEN centra, Helsinškog komiteta, Demokratske alternative, ostalih međunarodnih organizacija i lobija za ljudska prava, tražiti za stvaraoce nesrpskog nacionalnog identiteta ona prava koja imaju nacionalne i etničke manjine u Evropskoj uniji. U tom kontekstu neophodno je sačuvati savezništvo sa manjinskim zajednicama Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, zajedno s njima istupati u vezi očuvanja ljudskih i manjinskih prava, što se dragocjenim pokazalo i u doba Miloševićevog nacionalističkog režima. Jedino na taj način se Crna Gora može povratiti sebi: onim najboljim tradicijama koje su je činile vitalnom i samoodrživom.

Da zaključim, istorijska evolucija imala je svoje zastoje, kolebanja, odstupanja, pa i ozbiljne prijetnje da uruši većinu vrijednosti što su prethodni vjekovi stvarali, posebno u domenu duhovnog i kulturnog stvaralaštva – sjetimo se hilerizma i staljinizma, kineske kulturne revolucije, itd. ali stvaralački genij, ipak, nadvadava taj instinkt za razaranjem i samouništenjem. U toj vavilonskoj zbrci malih i velikih jezika, hegemona i potlačenih, slobodoištuća Crna Gora i Crnogorci, kojima je često samo „nebo više sebe” bilo saveznik, preživjeli su mnoga stoljeća.

Zato bi bio neviđeni istorijski cinizam da nakon dvanaest vjekova od arhonta Petra, nakon što ispratiše i Nemanje, Murate i Bonaparte, koji “biše i preminuše” a Crna Gora, kako veli Njegoš, “ostade dovijeka i Strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi” Crnogorci nestanu prije nego se Matija Bećković preseli na srpski dio Neba.

15

avatar
1000
14
1
0
 
15
broj 1Mirjana A.R.noleDragojecg mne
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
broj 1
Gost
broj 1

velika muka je na beckovica napala crna gora je nezavisna a to mu je tesko za prihvatiti

Mirjana A.R.
Gost
Mirjana A.R.

Bravo Mijo. E VIVA!!!

nole
Gost
nole

najveci dusman Crnogorske nacije

Dragoje
Gost
Dragoje

Preživjeće komitaće sigurno, pa za ostalo kako bude.

cg mne
Gost
cg mne

moze sad na onaj svijet, a Crna Gora ce postojat dok je svijeta i vijeka!

Sekula Drljević
Gost
Sekula Drljević

SPC OKUPATOR CRNE GORE

Peki
Gost
Peki

Neka Bećković živi dugo i dugo, i da dočeka duboku starost i da vidi da mu je životni vijek prošao za džabe i njemu i mnogima, Crnogorci nisu lošiji od drugih oni nijesu nebeski narod nego su munje nebeske,
a Crna Gora bila, jeste i ostaće vječna.

Lovcenska
Gost
Lovcenska

U Crnoj Gori ce vazda biti i SRBA i CRNOGORACA ! I poslije raznih popovica, beckovica, jovanovica, krivokapica, radovica, perovica, radonjica, petrovica, djukanovica, bulatovica, i svih ostalih po spisku ! Jer je to tako bilo i bice !

Joko
Gost
Joko

Miloradeee… ĆERAĆEMO SE JOŠ!!!

Bodin
Gost
Bodin

Crnogorci u službi srpskih interesa će biti iskorišteni u političke svrhe, za jednokratnu upotrebu. Niko ih se neće sjećati i ostaće upamćeni kao izdajnici. Čist primjer je pokojni Amfilohije. Živi bili pa viđeli.

Crni
Gost
Crni

Kako prezivjeti nesto sto ne postoji

JA
Gost
JA

Sanjaj ! Sve se vraća na svome. I CPC će se vratiti svojim imenom.

drzavnik
Gost
drzavnik

hoce kako nece

Za casnu CG
Gost
Za casnu CG

Matija neka je vjecna decko 🇲🇪🇲🇪

Narcis Zgubidan
Gost
Narcis Zgubidan

Ura želi zadnju”uru”crnogorske nacije i države,ali zbog čega to ipak rade nije mi ni dalje jasno?

Send this to a friend