Crkva vs država

Piše

Ahmed Burić

Sebi je najteže postaviti suštinska pitanja.

A o stvarima treba govoriti kad čovjek o njima ima nešto reći.

A o Crnoj Gori? O njoj, valjda, svi govorimo, i uvijek mislimo da imamo nešto važno za reći. Dolazimo iz svijeta neodraslosti političkih odnosa: odnos Crne Gore i Srbije je toliko duga, isprepletena i kompleksna stvar da je – kako sada stvari stoje – neće razriješiti stotine napisanih tomova, konferencija, intervjua ili „intelektualnih“ prognoza. Slučaj Zakona o slobodi vjeroispovijesti to nedvosmisleno pokazuje: čini se da to spada u onu vrstu novih medijskih formi, nastalih u ovom dobu.

U postfaktualnost, za koju se kaže da je prihvatanje ili odbijanje odnosa u kojem objektivni fakti manje utječu na formiranje javnog mišljenja nego pozivi na emocije i osobna uvjerenja. E, tako. Imajući najveći broj informacija do sada, ušli smo u postfaktualnu eru u kojoj činjenice, očigledno, gube smisao.

Male zemlje malog regiona

Kad je tako, zašto bi Crna Gora bila izuzetak?

„Mi smo mali, i mrzimo sve što nije malo“. Ta rečenica Miroslava Krleže, između ostaloga, dobitnika Njegoševe nagrade 1966. godine, skoro apsolutno definira cijeli naš prostor, popularno nazvan region. Euro birokracija ga zove Zapadni Balkan, a on je, zapravo, Jugoistočna Evropa. Zadnja vrata, na predzadnjoj stanici.

Nimalo sjajna pozicija.

Motiv govorenja o Crnoj Gori iz ovoga registra je dvostruk: to je prvi komšiluk. Maternji jezik koji sam naučio od majčine majke je iz Bileće, to je sama granica Hercegovine i Crne Gore, i to je vrlo sličan duhovni prostor. Mjesto najrigidnijih koncepata, oštre prirode i ljudskih osobina, i mjesto rađanja velikih talenata i lirskih zamaha.

Jedan od prvih, usađenih dječijih strahova, bio je onaj od četnika iz Crne Gore. Život će kasnije pokazati da nije bio neosnovan. Ali, moje istrajavanje na liječenju porodičnih trauma mi, donekle, daje pravo da o tome glasno govorim.

Drugi motiv je, opet, usko vezan s prvim. Sudbina Bosne je, najčešće, bila i ostala povezana sa sudbinom Crne Gore. I nema razloga da se stvari ne nastave tako odvijati.

Imperijlni narativ

Činjenice su ovakve: Srbija, odnosno njezin dominantni narativ utjelotvoren u napr(e)dnjačkoj vlasti i Srpska pravoslavna crkva nikada se neće pomiriti s nezavisnošću Crne Gore. E, sad, koristiće se razni provizoriji, pričaće se razne priče, vodiće se polemike, ali tu se stvar neće bitno mijenjati. Srbija će Crnu Goru smatrati svojom, čak i ako Crna Gora uđe u Evropsku uniju, a Srbija, s Bosnom, Makedonijom i Kosovom, ostane posljednja, na čekanju. U remizi, što bi se reklo.

Sve što tu još treba reći jeste da se ni na koji način ne smije dozvoliti da Srbiji u Crnoj Gori ne uspije ono što joj je uspjelo u Bosni i Hercegovini. Da joj, nakon krvavog rata, praktično pripadne kontrola nad polovinom države i da – istina, ne jedina – bude prepreka daljem razvoju i integracijama. U tom smislu, na pokušaje destabilizacije Crne Gore, treba gledati kao na balvan – revoluciju u devedesetima. Uz distancu, i u svjetlu činjenice da je Crna Gora punopravna članica NATO. Ma šta to u ovom trenutku značilo.

Pokušavši od običnog svijeta u Podgorici saznati što je razlika između „litija“ i „molebana“, nisam uspio daleko odmaći. Izgledom dobronamjeran momak, konobar u klubu rekao je „da je to molitva“, odgovorio sam da mi je to jasno, ali da me zanimaju razlike. Besmislenost religijskog protivljenja zemaljskim ukazima se vjerovatno podrazumijevao. Njegov drugar, koji je sjedio za šankom i kucao poruke na mobitelu je rekao nešto nerazumljivo, što je, vjerovatno, trebalo značiti da sa strancima ne treba razgovarati o tome.

Shvatio sam da u tim šetnjama, treba da ima nešto ilegalno i aktivističko. Kad sam ponovio svoje pitanje, dragom kolegi i prijatelju Crnogorcu, on se samo nasmijao i odmahnuo rukom:

„Pa, tu razliku ti ni sam Amfilohije ne bi znao objasniti.“

Slučaj Amfilonije

A kako objasniti ko je Amfilohije? „Risto Sotona“ kako ga zovu njegovi najljući protivnici. Sveštenik s refleksom đavola, kojem je uspjelo da se udjene govoriti na sahranama Danila Kiša i Zorana Đinđića, čovjek koji tvrdi da je genocid u Srebrenici, zapravo bio, osveta, i da je Slobodan Milošević anđeo na nebu, je više lik za 19, a ne za 21. stoljeće. On govori jezikom proklinjanja, tako bogatim kad je naš jezik u pitanju.

Da li je, onda, primjereno pitanje za državu, kako je crkva koja odlikuje ratne zločince i ne priznaje njeno postojanje, preuzela jedan dio kapaciteta, i postala najjača nevladina organizacija u toj zemlji? Šta nam to govori: da ni mlada država nije adekvatno odgovorila na izazove nezavisnosti. Ima li i svjetovne odgovornosti, ili, baš sve razloge moramo tražiti u djelovanju Sotone?

Mi ne trebamo ići dalje, i biti prepotentni, nego pogledati u svoje dvorište i vidjeti, recimo, Međugorje. U kojem prilivom od desetina milijuna eura mjesečno upravlja crkva, ovoga puta katolička, a svaki, i najmanji pokušaj promjene tih odnosa se karakterizira kao uskraćivanje ljudskih prava i sloboda. Što je, dakako, nonsens. Postfaktualnost može izgubiti jedino od – novca, i jedino njegov trag je može razmagliti. Ostalo su „analize“, i zauzimanje strana, koje faktički to i nije.

Jer, sukob između države i crkve u ovom slučaju nije pitanje izbora: ako suština Zakona o slobodi vjeroispovijesti i jeste kontrola nad novcima koji se na Ostrogu skupljaju i dijele prema crkvenim pravilima, onda nema ispravnijeg stava nego biti na strani države. Ona mora naplatiti porez. I od nje nema niko stariji. Ono što će ostati kao najveća tekovina prosvjetiteljstva i, vjerovatno, nadživjeti oblike demokracije kakve danas poznajemo jeste odvajanje crkve od države.

Hipoteke budućnosti 

Sve ostalo, odlučujući i naše spekulacije, bojažljivo ostaje u registru postfaktualnog. U tonu onih kolosalno paradoksalnih rečenica odbornika osnovnih organizacija Saveza komunista u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad se Josip Broz Tito s rukovodstvom Partije, lišavao Aleksandra Rankovića, šefa tajnih policija, i tadašnjeg potpredsjednika SFRJ. „Ako sam protiv stavova tih ljudi, ne znači da sam lično protiv tih ljudi.“

Žute stranice Pobjede iz toga doba kriju desetine fantastičnih, orijentalno-ketmanskih bravura iz Berana, Mojkovca, Andrijevice, u kojima je valjalo zauzeti „pravi“ stav u odnosu na direktive, a opet sačuvati bratsku, mitsku ljubav prema srpstvu, ali i svakoj vrsti tajnog i zaumnog djelovanja. U prijevodu: država je naša samo kad je treba prevariti.

Sudbine naših zemalja duboko su povezane historijom dušebrižništva. I doušništva. Kad se, i ako, jednom konačno bude znalo ko je za legalno i odgovorno djelovanje, a ko za tajne terete i račune, i proklinjanje, moglo bi se doznati i to s kojim snagama Crna Gora može računati, i šta je njezina suština. Ne treba biti naivan, niti očekivati da će se to uskoro desiti.

I uvijek treba imati na umu da život u budućnosti ne treba temeljiti na pripadnosti u prošlosti. Partikularnoj, ili u cijelosti.

To je osobina nedoraslih društava. Koja sebi nisu postavila suštinska pitanja.