Da li je za Srbiju Crna Gora nezavisna država?

U emisiji Most Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto su danas odnosi između Srbije i Crne Gore na najnižoj tački od proglašenja crnogorske nezavisnosti. Sagovornici urednika emisije Omera Karabega bila su dva književnika – Filip David iz Beograda i Andrej Nikolaidis iz Ulcinja.

Bilo je riječi o teškim optužbama koje su patrijarh Srpske pravoslavne crkve i srpski ministri izrekli na račun crnogorskog rukovodstva, o odnosu Venecijanske komisije prema crnogorskom zakonu o slobodi vjeroispovijesti za koji Srbija tvrdi da se njima želi oteti imovina Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, o paternalističkom odnosu Beograda prema Podgorici, zašto Srbija nikada do kraja nije prihvatila nezavisnost Crne Gore, koliko ima istine u tvrdnjama Beograda da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, šta znači tvrdnja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će im pomoći bez miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, u kojoj mjeri članstvo Crne Gore u NATO paktu razdvaja Srbiju i Crnu Goru, da li bi se Crna Gora otcijepila da Đinđić nije ubijen, kao i tome kakve će posljedice verbalni rat između Beograda i Podgorice ostaviti na odnose između dva naroda.

Karabeg: Do prije nekoliko dana Beograd je pucao iz svih oružja po crnogorskom rukovodstvu. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve, ministri i tabloidi su se utrkivali u tome ko će da bude oštriji. Tako je patrijarh Irinej rekao da je danas Srbima u Crnoj Gori gore nego u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a ministar u vladi Srbije Dragan Popović nazvao je predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića srpskim neprijateljem i predložio prekid diplomatskih odnosa sa Podgoricom ako bude usvojen zakon o slobodi vjeroispovijesti za koji vlada u Beogradu tvrdi da ugrožava Srpsku pravoslavnu crkvu. Otkuda takva žestina napada?

Filip David: Ja nisam stručnjak za pravna i imovinska pitanja koja se stalno spominju u vezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali očevidno to nije glavno. Glavno je da se u Srbiji do kraja ne priznaje da je Crna Gora nezavisna. Kada ste pominjali izjave srpskih zvaničnika zaboravili ste da kažete da je generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković rekao da je Crna Gora klasična srpska država. Sve su to čiste nebuloze koje govore o tome kako se Srbija odnosi prema svojim susjedima. Nije riječ samo o Crnoj Gori. S kojim od susjeda Srbija ima dobre odnose? Nema s Makedonijom, nema ni s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinim. Evo sada i sa Crnom Gorom.

Predsjednik Vučić izašao je sa naoko skrušenim, tobože pomirljivim saopštenjem i molbom da se povuče zakon o slobodi vjeroispovijesti, a istovremeno je pustio svoje kerbere iz tabloida da na najcrnji, najgori i najbesomučniji način ocrne Crnu Goru. Isti nalog dobili su i ministri. Čini mi se da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je postala država u državi. Tako je i u Srbiji gdje ništa ne može da prođe bez konsultovanja i odobrenja Srpske pravoslavne crkve što je vrlo čudno u sekularnoj državi. Pravo je svake države, pa i Crne Gore, da određuje svoju politiku bez obzira šta o tome misle vjerske organizacije koje ne treba da se miješaju u političke poslove. Ne kažem da nemaju pravo da iskažu svoje mišljenje, ali ovdje se ne radi o mišljenju, već o namjeri da se odlučuje. Da ponovim, suština je u tome da se nezavisnost Crne Gore stavlja pod znak pitanja, a iza toga se krije pritajena nada da će na kraju ta nezavisnost biti ukinuta i da će se Crna Gora vratiti pod okrilje Srbije.

Vučićeva politika zamrznutog konflikta

Andrej Nikolaidis: Bojim se da je politika Aleksandra Vučića i prema Makedoniji, i prema Kosovu, i prema Crnoj Gori, i prema Bosni i Hercegovini, a i prema Hrvatskoj, zapravo politika zamrznutog konflikta. Ovo što danas imamo, ova stalna koškanja su za sada samo retorički konflikt koji bi sjutra mogao prerasti i u nešto mnogo opasnije. To bi bila katastrofa za čitav region, a i za samu Srbiju. A što se tiče zakona o slobodi vjeroispovijesti, Crna Gora ne planira da prekinjži takozvanu imovinu Srpske pravoslavne crkve na državu Crnu Goru, nego želi da se ustanovi šta je čija imovina. Čak i u onim slučajevima gdje se dokaže da su neke crkve i manastiri imovina države Crne Gore Srpska pravoslavna crkva neće biti spriječena da koristi tu imovinu. To stoji u dokumentu s kojim je Vlada Crne Gore išla pred Venecijansku komisiju što je ta komisija i prihvatila.

Tako da je potpuno jasno da se od miša napravio slon, ali kad se hoće i od bubašvabe se može napraviti slon. Prijedlog crnogorskog zakona predviđa da u vlasništvu države treba da budu svi oni manastiri i sakralni objekti koje danas koristi Srpska pravoslavna crkva, a za koje ne može dokazati da su njeno vlasništvo. Isti takav zakon postoji i u Srbiji. Zemlja na kojoj je podignut Hram Svetog Save na Vračaru je vlasništvo države Srbije – tako da je nejasno zašto se Srbija buni protiv crnogorskog zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je manje-više isti kao onaj u Srbiji. Čak i kada bi crnogorske vlasti u sprovedbi tog zakona pribjegle nekoj vrsti nasilja i ugrozile prava Srpske pravoslavne crkve, Srbija ne bi mogla učiniti ništa budući da je Crna Gora članica NATO pakta.

Ko bi tu mogao mogao pomoći? Sud u Strazburu sto puta više nego Srbija. Mogla bi pomoći i Venecijanska komisija. Crna Gora je relativno daleko odmakla u evropskim integracijama i ne može sebi dozvoliti ništa od repertoara za koji u Srbiji tvrde da će biti primjenjen protiv Srpske pravoslavne crkve. Zato je čitava priča iracionalna. A da stvar bude i paradoksalna, činjenica je da Srpskoj pravoslavnoj crkvi Evropska unija (EU) može više pomoći nego Srbija, iako ta crkva nema nikakvo povjerenje u Evropsku uniju, a sam mitropolit Amfilohije je najveći živi evroskeptik u Crnoj Gori. Da dodam još i ovo: mislim da bi vjerovatno tenzije bile nešto manje da Đukanović nije pomenuo vraćanje autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Kada je Đukanović to rekao, znao sam da će odmah krenuti verbalna paljba i neka vrsta retoričkog rata između Srbije i Crne Gore.
Srbija i Evroazija

Karabeg: Odnosi između Vučića i Đukanovića su dugo vremena bili relativno dobri. Meni se čini da je zatezanje počelo od pokušaja državnog udara u oktobru 2016. godine.

Filip David: Ne bih se usudio da tvrdim da su odnosi predsjednika Vučića sa bilo kojim predsjednikom u okruženju dobri. Vučić ima navodno dobre odnose sa Kolindom Grabar Kitarović u Hrvatskoj, sa Zoranom Zaevom u Makedoniji, da ne govorimo o Bosni i Hercegovini kada je na čelu predsjedništva te države Milorad Dodik. To je vjerovatno retorika za Zapad i Evropsku uniju. Meni je sve to upitno. Jer, dok Vučić govori o putu Srbije ka Evropskoj uniji, u isto vrijeme tabloidi i glavne medijske kuće, koji su pod apsolutnom Vučićevom kontrolom, forsiraju sasvim drugačiju retoriku. Dok Vučić govori o pomirenju, oni govore o nekoj vrsti rata – i to ne samo verbalnog nego kao da prijeti opasnost da će nas maltene sjutra napasti neko od susjeda.

To je militaristička, ratna retorika koja je u potpunoj suprotnosti sa našom navodnom željom da uđemo u Evropsku uniju. Tu se veliča Rusija, a ne Evropska unija. Ako se tako nastavi, može se očekivati da će, ako jednog dana bude raspisan referendum o ulasku u Evropsku uniju, osamdest procenata građana glasati protiv. Ovdje je dominatna retorika protiv Evropske unije, a za približavanje Rusiji i Evroaziji. A znamo šta je Evroazija, šta je taj savez kome je koordinate odredio Aleksandar Dugin, veliki ruski nacionalista koji je bio dosta blizak Putinu. Ne znam da li je još uvijek, ali on je odredio šta je Evroazija. Tako da je to jedna velika konfuzija.

Andrej Nikolaidis: Nisam siguran da to što nije bilo varničenja u odnosima između Vučića i Đukanovića znači da su odnosi bili dobri. Moguće je da je u jednom periodu i jednome i drugome odgovarala neka vrsta primirja, ali su koncepti njihovih politika posve različiti. Milo Đukanović donosi teške i nepopularne odluke. On ima hiljadu i jednu manu, ali je nesporno da je od 2006. godine Crnu Goru vukao ka Zapadu – u NATO i Evropsku uniju, rekao bih čak i više nego što je javnost na to bila spremna. S druge strane, spoljnopolitički, a samim tim i unutrašnjepolitički, prioriteti Aleksandra Vučića su potpuno drugačiji. Tako da nisam siguran da su ti odnosi ikada bili iskreni i dobri.

Karabeg: Vlast u Srbiji stalno ponavlja da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi. Vučić kaže da je to pitanje veoma ozbiljno i teško i da će vidjeti kako može pomoći Srbima u Crnoj Gori, a da se ne miješa u unutrašnja pitanja druge države. Kako on može pomoći Srbima bez miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore?

Pravoslavni identitet

Filip David: Govori se i piše da je u opasnosti nacionalni identitet Srba u Crnoj Gori. To su složene stvari, ali svoditi nacionalni identitet samo na pravoslavlje – to je čista blasfemija. To ne kažem ja. To je rekao Vladeta Jerotić, poznati psihijatar i akademik koji je bio i profesor Bogoslovskog fakulteta i koga vrlo cijene u krugovima Srpske pravoslavne crkve. U svojoj knjizi “Vera i nacija” Jerotić kaže da je jedna od najvećih blasfemija postavljati naciju iznad vjere. A to se upravo radi na ovim našim prostorima. Pokušava se identifikovati nacionalni identitet sa pravoslavljem. To je i vrlo opasno jer na taj način mobilišete ljude da brane taj svoj glavni identitet. Poznati libanski pisac Amin Maluf u svojoj knjizi “Ubilački identitet” kaže: ako jedan identitet – bilo da je to vjerski, ideološki ili nacionalni – proglasite glavnim, ključnim i svemoćnim, onda je u ime tog identiteta sve dozvoljeno.
Dozvoljeno je voditi ratove, pljačkati, ubijati, činiti zločine. Veliki je problem što se naši identiteti svode na jedan glavni identitet. Nekad je glavni identitet bio komunistički, a sada je to pravoslavlje. Ja poštujem pravoslavnu vjeru, imam i dosta prijatelja među sveštenicima i pokušao sam da s njima o tome razgovaram. Ali teško je o tome uspostaviti dijalog kada je ovdje moralna vertikala episkop Nikolaj Velimirović. On je 1935. godine na jednom predavanju na Kolarčevom univerzitetu rekao da je veliki vođa Trećeg Rajha Adolf Hitler jedini koji je na pravi način shvatio učenje svetoga Save. Njegova posljednja knjiga “Kroz tamnički prozor” je izrazito antievropska i antijevrejska. Kad to znamo, moramo se upitati – čemu vodi taj identitet u kome je sve pomiješano, gdje nema nema pravog određenja ni prema onome što je nacionalna izdaja, ni prema onome što je zločin, ni prema onome što je naopaka ideologija.

Tri srpske države

Andrej Nikolaidis: Srbija je usvojila neku vrstu kulturne strategije koja podrazumijeva rad sa takozvanim Srbima u dijaspori, prije svega u regionu. Kroz vladin dokument definisano je ono što se smatra srpskim kulturnim prostorom. Dakako i Crna Gora je uvrštena u taj kulturni prostor. Mislim da je Vučić na to mislio kada je govorio o pomoći Srbima u Crnoj Gori. Kad je njegov savjetnik Selaković rekao da je Crna Gora klasična srpska država vjerovatno je na to aludirao. Smisao te izjave je u sljedećem: Crna Gora je danas nezavisna država, ali vidjećemo da li će biti sutra, možda još neko vrijeme i hoće, ali njen sadržaj je srpski i ona je – ako ne de iure, onda svakako de facto – druga srpska država na ovim prostorima. Naravno, uz tendenciju srpske politike da uskoro nastane i treća srpska država, a to bi bila Republika Srpska, manji entitet u Bosni i Hercegovini. To je Vučićeva politika i potpuno je jasno da ljudi poput Đukanovića, koji vode neke daleko manje zemlje, imaju potrebu da povuku odbrambene poteze.

Međutim, treba napomenuti kako u izvjesnim trenucima i samom Đukanoviću i njegovim saradnicima nije smetalo brutalno miješanje srpskih vlasti u unutrašnje stvari Crne Gore. Kada su Tomislav Nikolić i Ivica Dačić pozivali srpske nacionalne stranke iz Crne Gore da uđu najprije u Đukanovićevu, a potom u Markovićevu vladu, tada nije bilo uzvika – ovo je brutalno miješanje u unutrašnje stvari, nego se to prećutalo iz razloga političke pragme. Ali, ako dopustite takvu vrstu miješanja kada vam to odgovara, vaš kredibilitet će biti znato manji kada se protiv toga pobunite u trenutku kada vam to ne odgovara. Tako da i kod crnogorske strane itekako ima hipokrizije.

Umijemo da prijetimo

Karabeg: Meni se čini da Srbiju i Crnu Goru u ovom trenutku najviše razdvaja činjenica što je Crna Gora ušla u NATO pakt, a Srbije se sve više okreće prema Rusiji, koja je veoma nezadovoljna što je Crna Gora pristupila NATO paktu i trudila se na sve načine da to spriječi. Rekao bih da je to glavna tačka razdvajanja.

Filip David: Kad čovek malo čita između redova može zaključiti da ni Rusija nije baš mnogo srećna sa Srbijom i njenom politikom. Čini se da tu ima dosta nesporazuma i da podrška, koju Putin pruža Srbiji, nije bezuslovna. A šta se sve iza toga krije možda će se otkriti jednog dana. Ali želeo bih da kažem da je opasan paternalizam koji je prisutan u Srbiji u odnosu na Crnu Goru. Crna Gora je nezavisna država i normalno da je donijela zakon o slobodi vjeroispovijesti. Pomenuli smo Venecijansku komisiju.

Jedini predstavnik u toj komisiji koji je glasao protiv crnogorskog zakona bio srpski predstavnik, dok su ga svi ostali uz neke amandmane prihvatili. Pokazalo se da taj zakon ni izbliza nije onakav kako se o njemu do prije neki dan pričalo – da je antisrpski, da će potpuno da odvoji Crnu Goru od Srbije i šta sve ne. Sve to je bilo praćeno prijetnjama. Moram da kažem da me je sve to na određeni način podsjetilo onu čuvenu Miloševićevu rečenicu s početka devedesetih: “Ako ne umijemo da radimo, umijemo da se bijemo”. Pošto su se odnosi moći promijenili, sada je to malo promijenjeno, pa otprilike glasi:”Ako ne umijemo da razgovaramo, umijemo da prijetimo”.

Svi unutrašnji problemi Srbije, kao i problem sa Kosovom, pokrivaju se takvom retorikom kojom se pokušava pokazati da je Srbija i ekonomski, i vojno, i u svakom pogledu moćnija nego što je ikada bila. Svaki dan nam na televizijama pokazuju novo naoružanje – te stiglo je pet novih aviona, te stigla su četiri nova helikoptera – i ko zna šta još. S kim će to Srbija da ratuje sa pet aviona? S NATO paktom? Sve je to manipulacija. Ali opasnost je velika, jer iskustvo iz bliske prošlosti pokazuje da se opasne retorike prije ili kasnije pretvaraju u stvarno oružje. U metke. Neki ludak, idiot ili “nacionalno osviješćeni” pripadnik naroda može da izvrši stravičan zločin – i eto vam sukoba. Eto varnice koja može da zapali cijeli region, pa da se umiješaju velike sile i sa Zapada i sa Istoka. Ovo je vrlo opasno područje na kome se s takvom retorikom ne smije igrati. A nas ovdje tabloidi i elektronski mediji svakodnevno zatrpavaju masom rečenica u kojima nema ništa drugo osim čiste mržnje i poziva na osvetu za sve ono što smo izgubili.

Andrej Nikolaidis: NATO pakt ozbiljno razdvaja Crnu Goru i Srbiju. A još više ih razdvaja to kamo su jedna i druga naumile stići. Jer, Crna Gora je zaista naumila stići u Evropsku uniju, a Srbija je – ja u to ne mogu vjerovati – naumila u nekakvu Euroaziju. U Srbiji živi mnogo mojih prijatelja i meni iznimno dragih ljudi. Meni je žao što im život prolazi u atmosferi koju stvara jedna užasno iracionalna politika. U Srbiji se 1990,1991. i 1992. čekalo da nekako prevagnu Rusi i pomognu. Pa se to isto čekalo i 1997. i 1999. I danas se čeka da Zapad propadne, kako je to predvidio Osvald Špengler, da Rusi nekako pomognu. Na sceni je, nažalost, iracionalna politika koja unesrećuje mnoge divne i iznimno vrijedne ljude u Srbiji.

Da Đinđić nije ubijen…

Karabeg: Aleksandar Vučić, bez čijeg odobrenje ne bi ni mogla da krene žestoka kampanja protiv Crne Gore, sada se javlja u ulozi pomiritelja, pa poziva i jednu i drugu stranu da spuste tenzije. Vučiću se odmah pridružio i Ivica Dačić tvrdnjom da je Srbija protiv zaoštravanja odnosa sa Crnom Gorom. Kampanja će sada vjerovatno splasnuti. Međutim, kakve će posljedice ona ostaviti na Srbe i Crnogorce? Da li će zatrovati odnose među njima?

Filip David: Što se tiče odnosa građana Crne Gore i Srbije – tu postoji više slojeva. Postoji politički nivo koji je takav kakav je, ali postoji i nivo kulturne saradnje, kolega, prijatelja. Nikolaidis je spomenuo da ima dobre prijatelje u Srbiji. Imam i ja odlične prijatelje u Crnoj Gori. Ima pisaca i umjetnika iz Srbije i Crne Gore koji održavaju dobre odnose. Nikada se ne može dogoditi da u potpunosti prevlada mržnja koja je nametnuta spolja, od strane politike. Ali ta mržnja je opasna i ona može dovesti to sukoba – kako u samoj Crnoj Gori tako i između Srbije i Crne Gore. Zato moramo govoriti istinu o tim odnosima i zalagati se da budu onakvi kakvi treba da budu. Moramo, koliko je u našoj moći, da zaustavljamo talase mržnje koji preplavljuju obale jedne i druge zemlje. A Srbija i Crna Gora treba da budu primjer prijateljstva i dobre saradnje. I ja se nadam, ako ne dođe do neke velike katastrofe, da će se to jednog dana i ostvariti.

Andrej Nikolaidis: Ne mislim da srpsko-crnogorski odnosi mogu biti poremećeni ovom retorikom. To su vrlo duboki, složeni, višestruki odnosi koji više zavise od srpske no od crnogorske politike. I da vama pravo kažem – da nije ubijen Zoran Đinđić i da je Srbija nastavila putem kojim je on namjeravao da je vodi, vrlo je vjerovatno da Crna Gora danas ne bi bila nezavisna država, nego bi bila u nekoj vrsti saveza sa Srbijom. I to je ono što ne razumiju srpski nacionalisti. Svojim iracionalnom, agresivnom politikom oni su otjerali Crnu Goru od Srbije. Da je u Srbiji na vlasti bio Zoran Đinđić i da Srbija nije bila nacionalistička nego demokratska država, ne bi bilo te sile koja bi Crnu Goru odvojila od Srbije. No, o tome niko ne razmišlja i niko iz toga ne izvlači nikakve zaključke. To je očigledno.

Omer Karabeg