Lider Demokrata i predsjednik Skuopštine Aleksa Bečić je porukom da zločinci nemaju naciju ili vjeru, upravo potencirao individualizaciju krivice za ratna nepočinstva. Svako od nas u svoje ime odlučuje hoće li se prikloniti dobru ili zlu i nema te ideologije koja vas, ako ste dosljedno opredijeljeni za suživot, može natjerati da postupite suprotno svojim uvjerenjima, saopštile su Demokrate, u reagovanju na tekst kolumniste CdM-a Andreja Nikoladisa, pod nazivom Džek Trbosjek u Srebrenici.
<<<Džek Trbosjek u Srebrenici>>>
Njihovo reagovanje prenosimo integralno:
Očekivano, javio nam se i Andrej Nikolaidis, u već oprobanom maniru poluintelektualca iliti akustika: to je jedan od onih koji je nekad, negdje, nešto o nečemu načuo, pa sad šuplje odzvanja.
Stručnjak opšte prakse, koji voli da piše malo o Platonu, malo o Hegelu, malo o Marksu, malo o Benjaminu, malo o Jaspersu, a da zapravo ni o jednom od njih ne zna više od nivoa kojim može fascinirati one koji se uopšte ne laćaju knjige. Svako ko je nešto u životu pročitao, mogao je uočiti frapantnu količinu neznanja kojom se Nikolaidis razmeće, pa na kraju, iz te papazjanije, nije moguće raščlaniti da li i dalje, pozivajući se na loše čitanje Helderlina, misli da je Marks lud ili još vjeruje da ga nekoliko prelistanih seminarskih radova čini stručnjakom za Kanta?
Jasno je, na našu žalost, da je jedina funkcija Nikolaidisovog pozivanja na autoritete sadržana u namjeri da nevještom čitaocu proda jednu zbrda-zdola skrpljenu dnevnopolitičku agendu, a njena postavka je, u osnovi, jasna: Nikolaidis uvijek podržava stranu koja mu omogućava materijalnu sigurnost i, kao veliki buntovnik i borac za prava potlačenih, nema problem sa tim da zastupa onog koga trgovački precizno procjenjuje kao poziciju sile.
Tako se – tradicionalno naklonjen dijalektici – našao među onima koji, zastupajući vrijednosti uljuđenog svijeta, svim sredstvima podržavaju političko preživljavanje pojedinaca koji su bili saučesnici u ratnim zločinima, a za sređeno društvo – podučava nas opet Nikolaidis – nema ispravnije borbe od one koja podrazumijeva danonoćnu odbranu notornih švercera duvana, nafte i opojnih sredstava. Nikolaidisov poslovični lament nad, kako on voli reći, efektima razularenog kapitalizma – mora se priznati – nema bolje uporište od otvorene podrške pobjednicima tranzicije.
U skorašnjem tekstu, Nikolaidis se osvrće na govor predsjednika Skupštine Crne Gore, Alekse Bečića, povodom Dana sjećanja, i to na način da se nadovezuje na glupavu šovinističku repliku Vljore Čitaku.
U naznačenom govoru Bečić je istakao da zločinci nemaju vjeru i naciju, te da “Bog i Allah nisu sa njima”, dočim je Čitaku, čiji twitter nalog godinama vrvi od šovinističkih komentara, našla za shodno da kaže kako zločinci, eto, imaju naciju. Štaviše, data je reakcija kontekstualizovana tako da ispada da zločince definiše upravo nacija. Preciznije – a to se može bjelodano utvrditi pregledom profila Čitaku – nacionalnost zločinaca je važan motiv ukoliko je počinilac Srbin.
Dotična, međutim, ne primjenjuje isti princip kada su u pitanju nasilja i zločini nad pripadnicima manjinskih grupa na samom Kosovu. Ondje su joj takva djela izolovani incidenti ili se najčešće uopšte ne pominju, valjda u nadi da će ih šutnja odvesti u zaborav. Intelektualno licemjerje i patološka mržnja prema svemu drukčijem od sebe? Nesumnjivo da jeste, a mi smo, eto, svjedoci da osobe takvog profila dijele lekcije o suživotu, toleranciji i uvažavanju različitosti, pa se poslije čudimo kako je moguće da mnogi dobronamjerni ljudi, inače ubjedljiva većina u svakom društvu, ne vjeruju u takvu priču?
Pa, moguće je, ali ne zato što tim ljudima smeta ideja pomirenja, nego zato što prepoznaju prljave planove koji se skrivaju iza slatkorječivosti ovakvih šovinista.
Licemjerje kakvo je ispoljila gospođa Čitaku jeste nešto čega se, godinama unazad, drži i Nikolaidis, pa će, u većini svojih tekstova, za svaki zločin koji je počinio Srbin prvo kazati kako to nije kolektivna krivica, a onda, sebi svojstvenom logičkom nedosljednošću, utvrditi da ipak stoji znak jednakosti između nacije i velikodržavne ideologije, ali čak i tada samo u slučaju Srba.
Zločinačku nit u Srba – vrlo podlim jednačenjem cijele nacije i jedne velikodržavne ideologije – vidi i onda kad iz konteksta izvlači izjave blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, ali ni u tom pogledu nije dosljedan, pa previđa i poruke mira koje je slao isti taj Amfilohije, ali i vjerski i/ili nacionalno isključive strateške dokumente koje su svojevremeno objavljivali pripadnici nekih drugih nacionalnosti.
Da li, na primjer, tvrdnja prema kojoj nema suživota između muslimana i nemuslimana, iznesena u “Islamskoj deklaraciji” Alije Izetbegovića, može biti bilo šta drugo do šovinizam? Naravno da ne, ali nam, upravo zato što preziremo logički sistem koji primjenjuje Nikolaidis, ne pada na pamet da, kao što on srpski narod označava kolektivno odgovornim za genocid, pripisujemo bilo čija lična skretanja bilo kojoj zajednici, nacionalnoj ili vjerskoj.
Aleksa Bečić je, porukom da zločinci nemaju naciju ili vjeru, upravo potencirao individualizaciju krivice za ratna nepočinstva. Svako od nas u svoje ime odlučuje hoće li se prikloniti dobru ili zlu i nema te ideologije koja vas, ako ste dosljedno opredijeljeni za suživot, može natjerati da postupite suprotno svojim uvjerenjima.
Onda kada govorimo o zločinima, čiji počinioci imaju ime i prezime, dužni smo, upravo radi suočavanja sa prošlošću, naglasiti da je takvo postupanje njihova lična odgovornost i da nemaju pravo da se zaklanjaju iza vjere ili nacije i prljaju stotine hiljada ili milione časnih sunarodnika.
Ali Nikolaidisu to ne znači mnogo; on ima metu, i to je jedino važno. A, ta meta mu je jedna nacija.
Na drugom nivou je i naša dužnost da neostvarene intelektualce, filosofe u pokušaju, pisce koji nisu ni do nokta svojim uzorima, književne branioce ratnih profitera iznova podsjećamo na to da svoju beznačajnost i neostvarenost na intelektualnom ili umjetničkom polju ne mogu kompenzovati tako što će, zastupajući stranu sile i kriminala, izigravati moralne arbitre i savjest društva. “Filozofija” koja izvire iz potreba koje se ostvaruju odbranom profita šverca neakciznih roba i nije baš slavno dostignuće, ne?
Da ne bude zabune, Nikolaidis svakako ima pravo da se materijalno obezbijedi tako što će se, iz teksta u tekst, vrijeđati zdrav razum čitalaca, ali to ne znači da će njegove bedastoće ostati bez odgovora. Na kraju, može biti siguran u to da ga, kad se svedu računi, ipak trajno obilježava činjenica da je finansijsku stabilnost i medijsko prisustvo obezbjeđivao braneći kriminalce i saradnike ratnih zločinaca.
Uostalom, ništa slikovitije ne govori o Nikolaidisovoj valjanosti od toga da je to “filosof” koji je cio jedan grad, Herceg Novi, nazvao baljegom. Veća moralna i intelektualna diskvalifikacija svakog narednog pokušaja ozbiljne riječi istog autora – osim iskrenog i dubokog izvinjenja koje nikada nisamo čuli – nije potrebna.
