Index o crnogorskoj političkoj sceni: Za koga god da ste pogriješićete, pitanje je samo koliko

Piše

Vladimir Matijanić

Na crnogorskoj političkoj sceni jedno je sigurno – za koga god da ste, pogriješićete. Pitanje je samo koliko.

S jedne je strane odlazeća Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića, predsjednika države, a s druge tri koalicije koje se dogovaraju o mehanizmima uspostave nove vlasti. Dvije grupacije predstavljaju strane u starom konfliktu procrnogorskih i prosrpskih struja koji se u novijoj istoriji zaoštrio dva puta: prvi 1997. godine, kada se Đukanović razišao sa Slobodanom Miloševićem, i drugi 2006. godine, kada je održao referendum o nezavisnosti Crne Gore i tako rasformisao državnu zajednicu sa Srbijom.

Đukanovićev put: Mir, ljubav, EU i optužbe za korupciju

Đukanović se od 1997. godine opredjeljivao za Evropsku uniju, NATO, toleranciju, mir i ljubav i odlučno je kročio tim putem stalno praćen ozbiljnim optužbama za tešku korupciju. Stasao je u kadrovskom inkubatoru Saveza komunista, politički uspon počeo na talasu Miloševićevog udara na stare partijske kadrove, vodio Crnu Goru u vrijeme rata i napada na Hrvatsku. No, kao vrlo pragmatičan tip, vješt u tehnikama očuvanja vlasti, od takve se politike distancirao kada je osjetio da mu donosi više štete nego koristi. Milošević je još bio moćan kad mu je okrenuo leđa.

Njemu nasuprot su prosrpske koalicije koje je objedinila Srpska pravoslavna crkva i njen jastreb Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski. Čini se da ne postoji nijedna mračna pojava u novijoj srpskoj istoriji u čijoj se blizini bar na kratko nije ukazao Amfilohije.

– Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi s lažnom vjerom – riječi su sluge Božjeg Amfilohija o istorijskom obračunu s crnogorskim “poturicama”, onima koji su prešli na islam.

Đukanovićevo slijeđenje politike Evropske unije i nametanje sankcija Rusiji zbog aneksije Krima, Amfilohije je prije šest godina propratio toplom hrišćanskom milosrdnom porukom: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene.”

Opoziciju okupila Srpska pravoslavna crkva

Sve do aktivnijeg uključivanja Srpske pravoslavne crkve u politiku, opozicija je bila previše razjedinjena i nedovoljno moćna da ugrozi Đukanovića i njegovu partiju. A onda je Đukanović donio Zakon o slobodi vjeroispovijesti s odredbom da se državi vraćaju objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni državnim novcem ili su bili u njenom vlasništvu do 1. decembra 1918. godine.

Crkvama se štošta smije dirati, ali ne imovina: Đukanović je htio da jača crnogorski nacionalni identitet i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a SPC ne voli konkurenciju. Tako je počeo crkveni projekt objedinjavanja opozicije.

Ironijom sudbina, ključna osoba za njen dolazak na vlast zove se Dritan Abazović, po nacionalnosti je Albanac, a po aktivnostima proteklih dana glavni apaurin crnogorske političke scene. Upravo on se trudi da uvjeri javnost kako će pobjednici zadržati stari spoljnopolitički kurs, neće odustati od pristupanja Evropskoj uniji, neće izlaziti iz NATO saveza, jamčiće manjinska prava. Abazović je najavio stvaranje ekspertske vlade, on je smirivao i crnogorske Bošnjake koji su u prvim postizbornim danima u više navrata bili mete napada. Čovjek je na sebe preuzeo zadatak uvjeravanja crnogorske javnosti da nova vlast neće biti onakva kakvi su oni koji je čine.

Abazović kao predstavnik nečetničke opozicije

Ukratko, odlučio je da predstavlja nečetničku opoziciju Đukanoviću, a nju motiviše nezadovoljstvo predsjednikovim sklonostima prema novcu. Priče o bogatstvu prvog čovjeka Crne Gore, članova njegove porodice i bliskih osoba odavno cirkulišu regionalnom i evropskom javnošću, zbog njih je navodno dosadio i mnogima u Briselu. Ako se saglasimo oko toga da tridesetogodišnja vladavina jedne osobe i njene partije nije dobra, teško da bismo s Abazovićem mogli dijeliti optimizam oko njegovih koalicijskih partnera.

Uostalom, ni Đukanovićev DPS nije baš tako nemoćan.

Nakon nedavnih izbora situacija izgleda ovako: Đukanovićeva Demokratska partija socijalista ima 30 predstavnika u parlamentu, koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo zajedno imaju 41 ruku. Čak i kad bi se manje stranke pridružile Đukanovićevima – Socijaldemokrati i Bošnjačka stranka imaju po tri predstavnika, SDP dva, a dvije albanske po jednog – bilo bi im nedovoljno za većinu.

Crkvenjaci, četnički vojvode, ratni ministri…

Listu Za budućnost Crne Gore predvodi Zdravko Krivokapić. Da je u Hrvatskoj, najvjerovatnije bi bio član Mosta što znači da se maksimalno trudi da pokaže čvrstu privrženost Crkvi. Dobro, da je hrvatski političar, ne bi izražavao privrženost SPC-u, nego Katoličkoj crkvi, ali to su nijanse. Za njegov ulazak u politiku najzaslužniji je biznismen, kontroverzni dakako, Miodrag Daka Davidović.

On je, pak, demokratičnost brusio devedesetih kao ministar u takozvanoj Srpskoj autonomnoj oblasti Hercegovina, jednoj od srpskih paradržavnih tvorevina stvorenoj na početku rata u Bosni i Hercegovini. Kada se Đukanović sukobio s promiloševićevskom strujom u crnogorskoj politici predvođenom Momirom Bulatovićem, Davidović je bio uhapšen pod sumnjom da je sarađivao u nekim malverzacijama. Međutim, nije osuđen, Bulatović ga je pomilovao. Posljednjih godina, Davidović je veliki donator Srpske pravoslavne crkve, od nje je dobio i dva ordena. Prošle je godine u Beogradu ranjen snajperom.

Kad te neko takav uvede u politiku, moraš biti posvećen sekularnosti i vladavini prava. Pod Krivokapićevim imenom glasači su mogli da odaberu niz krajnje živopisnih osoba za koje se ne glasa. Jedan od njih je Andrija Mandić, osoba pretjerano bogate biografije.

Uz ostalo, neki ga je Milo Rakočević proglasio četničkim vojvodom. Kada je od Đukanovićeve vlasti tražio povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti iz procedure, u parlamentu je rekao da “više oružja ima zakopanog u Crnoj Gori nego što ima u svim vojnim i policijskim magazinima”. Mandić je bio među petnaestak osoba osuđenih prošle godine zbog učestvovanja u pokušaju državnog udara 2016. godine čiji je cilj, prema presudi, bila nasilna smjena vlasti, hapšenje ili ubistvo Đukanovića.

Drugi dio troglave pobjedničke koalicije zove se Mir je naša nacija, a predvodi ga Aleksa Bečić, čovjek koji je politički put započeo kod Momira Bulatovića. Treći je, pak, već spomenuti Abazović.

O čemu bi se mogli dogovoriti četnička, relativno konzervativna opcija i Albanac? U dijagnostifikovanju problema zasad nemaju problema, jedinstveni su da je Đukanovićev režim izvor svakovrsne nesreće, vrijedan demontaže. U ovom prvom talasu svakovrsne sloge i ushićenja, kada je svaka ruka važna, naizgled se slažu oko svega. Potpisali su i sporazum na tragu Abazovićevih obećanja javnosti da će “nova demokratska vlast u Crnoj Gori odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze, jačati i unaprjeđivati suradnju s NATO savezom”, realizovati reforme neophodne za članstvo države u EU, depolitizovati ključne institucije vlasti radi beskompromisne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije. Obećali su i da neće pokretati inicijative ili postupke s ciljem promjene državne zastave, grba ili himne.

Izbor između vlasti i ideala

Niko na svijetu ne zna koliko je potpisano ostvarivo. Odnosno, biće ostvarivo u mjeri u kojoj čelnim osobama pobjedničke koalicije vlast bude draža od ideala. Hoće li zaista graditi državu na navedenim principima ili će ih iskoristiti do časa kada Đukanovićevoj partiji padne popularnost, a Abazović postane nebitan, pa pokušaju osvojiti uvjerljiviju većinu, a državu zaokrenu prema ruskom uticaju, ojačaju veze sa Srbijom, eventualno pokrenu postupak ujedinjenja i stvore pravoslavnu džamahiriju?

Pobjednici su dovoljno racionalni da znaju kako to ne bi prošlo bez nemira. Crnogorci su već demonstrirali, oni radikalniji to su radili uz Thompsonovo urlanje. Borba za uticaj u Crnoj Gori nije trka, nego partija šaha. Trajaće dugo, a konačnog pobjednika teško je predvidjeti.