Medijska haranga je bila artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije

Vesna Šofranac

Jasno je da su Zakon o slobodi vjeroispovijesti i njegovi „sporni članovi“ samo povod za nešto drugo, što ima političku pozadinu. Kad se analizira prljava medijska kampanja koja je iz Srbije krenula ne prije dva mjeseca no još u vrijeme najave donošenja Zakona, u proljeće 2019, kad se sagledaju istupi najviših srpskih zvaničnika, sasvim je očito da je riječ o pripremanom i koordiniranom procesu“, kaže u intervjuu Vikend novinama Aleksandar Radoman, prodekan za nastavu na Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

Radoman smatra da su „mirne litije“ sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika“.

„Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na Crnu Goru bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije“, ocjenjuje Radoman.

Već dva mjeseca ulicama većine crnogorskih gradova šeta na hiljade građana predvođenih popovima. U ovoj povorci je veliki broj djece, roditelja koji i bebe izvode da šetaju iza crnih mantija. Imate li ikakvog racionalnog objašnjenja za ovu pojavu, odnosno za ovoliki broj građana koji izlazi na ulice, horski pjeva „ne damo svetinje“?

RADOMAN: Savremeni teoretičar kulture Teri Iglton veli: „Razumjeti ideologiju znači razumjeti prošlost i sadašnjost na dubljem nivou – a takvo razumijevanje doprinosi našem oslobođenju.“ Sve mi se čini da je naše društvo tu lekciju preskočilo. Raspad jednoga sistema, ratovi, egzodusi, žrtve… sve to je u nekom trenutku gurnuto pod tepih i proglašeno tabuom. S ideologijom koja je stajala iza svega niti smo se suočili niti smo je razumjeli. To što smo gurnuli jednom pod tepih sad nam kuca na vrata. Najpostojaniji promoter te ideologije krvi i tla u nas je SPC. Iako inspirator zbivanja 90-ih, ona je danas jača nego ikad. U prećutnom paktu s vlastima izgradila je mrežu na kojoj joj Država može pozaviđeti. Višedecenijski terenski rad, zajednički poslovi i s vlašću i s opozicijom, povlađivanje širokim masama, urodilo je plodovima vidljivim svakome ko četvrtkom ili neđeljom veče pokuša da izađe iz kuće. Svoditi taj fenomen na vještinu manipulisanja iracionalnim, iako je u tome SPC nesumnjivo izuzetno uspješna, bila bi opasna redukcija, jer u toj masi svijeta ima nemali broj onih koji nijesu tu zbog straha od kletvi, već iz socijalnih, političkih i drugih razloga. Do onih do kojih Država ništa ne preduzima da stigne u protekle tri decenije stigla je SPC, a na talasu njihova često i opravdanoga nezadovoljstva broj svojih privrženika SPC je makar udvostručila.

Nedavno ste konstatovali da jedan ne tako zanemarljiv broj građana Crne Gore baštini sasvim endemsku mržnju prema svojoj zemlji. Gdje su uzorci te mržnje, odnosno ko je „najzaslužniji“ za mržnju, ko je tu mržnju njegovao i sa kakvim namjerama?

RADOMAN: U XIX vijeku, dok su drugi evropski narodi uspostavljali svoje države, brojni putopisci i državnici divili su se Crnogorcima kao „jedinoj slobodnoj naciji“. Kult slobode i „nezavisimosti“ ono je po čemu su Crnogorci bili prepoznatljivi. XX vijek donio je ne samo slom toga kulta već i negiranje crnogorske samosvojnosti. Na početku XXI vijeka potomci onih koji su ginuli ispod crnogorskoga barjaka na Grahovcu ili Vučjem dolu, tu istu zastavu spaljuju ili huškaju đecu da to čine!?

Pri svemu tome, đe god da odu izvan CG, drugi će ih lako prepoznati baš kao Crnogorce! Ako to nije endemska patologija, onda zaista ne znam što je. Ta patologija korijen ima u ideologiji zla s kojom se nijesmo suočili i kojoj smo dozvolili da u ime navodne slobode govora postane legitimni društveni stav. S tom ideologijom nema kompromisa, ni malih, ni velikih. Jedan od nosilaca te politike u Crnoj Gori upravo je SPC, a iza tog koncepta stoje centri moći izvan CG. Međutim, pitanje je koliko je Država zaista, ne deklarativno, uložila u obrazovanje, inkluziju, promociju vrijednosti građanskoga društva, multikulturalizma i sl. To što među omladinskom populacijom u CG sve više jača etnička distanca posljedica je, između ostaloga, i institucionalne nebrige!?

Kako procjenjujete dalji razvoj situacije? Šta ako se litije, odnosno protesti nastave i dalje?

RADOMAN: Koliko vidim, trenutno je pat pozicija. Dugo očekivani susret predstavnika Vlade i SPC u Crnoj Gori nije donio ništa novo. U javnosti se sve češće spominje nekakav mogući kompromis koji bi zadovoljio obje strane. Time kao da se previđa suština samoga spora. Vlada je pripremila, a Skupština usvojila u regularnoj proceduri Zakon koji je usklađen s najboljom evropskom praksom i usaglašen sa sugestijama Venecijanske komisije. Za taj zakon nije glasala samo koalicija na vlasti, već i jedina istinski građanska opoziciona partija. Za sve vrijeme halabuke kristalisalo se da SPC ima primjedbe na dva ili tri člana toga zakona, tvrdeći da je on neustavan. Umjesto da primjedbe dostave Ustavnome sudu, kao jedinoj legalnoj instanci za to, oni su se odlučili na metode koje izlaze iz okvira institucionalnoga djelovanja. Ne razumijem kakav se tu kompromis može napraviti osim da se SPC ubijedi da preda svoje primjedbe Ustavnom sudu i sačeka njegove odluke. Ili da CG odustane od vrijednosti na kojima počiva, suspenduje samu sebe i preda se na upravu SPC.

A posljedice?

RADOMAN: Teško je sad predviđeti krajnje posljedice, no čini mi se da je promjena pristupa koju je SPC u Crnoj Gori demonstrirala kad je s najave „krvavih badnjaka“ prešla na „mirne“ litije i kad se distancirala od političara krajnje desnice, neobično slična transformaciji onoga političkog subjekta u Crnoj Gori koji je prije neku godinu od podmlatka jedne desničarske stranke prerastao u umivenu, populističku, kamuflažno građansku partiju. Između crvenih kravata i crvenih epitrahilja trenutno ne vidim suštinsku razliku, a identične metode djelovanja navješćuju mogućnost da SPC isturi novi talas „mladih, lijepih i pametnih“ kao svoje favorite.

Vi ste nedavno konstatovali da je država adekvatno reagovala „pred prvim, agresivnim naletom“, pitajući se hoće li biti kadra da odgovori i na najnovije, sofisticiranije udare…

RADOMAN: Država je adekvatno reagovala na taj prvi talas, koji je bio prijetnja za bezbjednost. Pozivi poslanika u Skupštini ratnim drugovima da otkopaju oružje nalikovali su prijetnjama koje je uoči početka rata u BiH u skupštini izgovorio R. Karadžić, baš kao što su scene barikada u Sarajevu iz marta 1992. godine mogle podśetiti na blokade Podgorice iz svih saobraćajnih pravaca te blokade mostova i saobraćajnica po CG i sl. Ali, nakon što se te metode nijesu pokazale djelotvornim, prešlo se na drugi talas, „mirne litije“, bez javno istaknute političke ikonografije. Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na CG bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije. Mislim da na tu vješto pripremljenu strategiju Država nije adekvatno odgovorila, a da su najednom na površinu isplivale brojne slabosti sistema koji nije bio ni medijski ni operativno spreman za ovaj oblik otpora. „Mirne litije“ jesu sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika.

Zašto kažete „naoko“?

RADOMAN: Zato što, recimo, nema velike razlike između Miloševićeve poruke na Gazimestanu 1989, svojevrsne najave ratnoga raspleta: „Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene“ i riječi popa M. Krivokapića upućenih pastvi: „Ponoviću zato da se zasad samo Bogu molimo, ali ako zatreba znamo kako ćemo da se borimo.“ Poruka da će svetinje braniti životima, kad se ima u vidu da je riječ o katastarski neregularno upisanim vjerskim objektima i imovini, jasno upućuje na namjere koje niti su mirne niti su bogougodne.

Ima li nesloge između Amfilohija i Irineja ili se radi o fingiranom „nesporazumu“?

RADOMAN: Da nekih čegrsti u SPC ima, svakome je jasno. No, u pogledu odnosa prema crnogorskome identitetu, ali i građanskim, multikulturalnim, sekularnim i antifašističkim tradicijama koje su u osnovi savremene CG – između arhijereja SPC nema nikakve ni čegrsti ni nesuglasice. Jednako o tome misle i Irinej i Amfilohije, i njima potčinjeni jereji, ma kakvim se retoričkim marifetlucima ovih dana služili ne bi li omasovili svoje političke skupove.

Među predvodnicima litija počinju se pojavljivati izvanjci. Tako je nedavno litiju prevodio episkop raško –prizrenski Teodosije…

RADOMAN: Četiri eparhije koje okuplja Episkopski savjet dio su jedinstvenoga tkiva SPC, kojoj je śedište u Beogradu i kojom upravljaju Patrijarh i Sveti Sinod SPC. Otud pojava izvanjaca ne čudi, osobito kad se zna da i među onih oko 600 sveštenika i monaha u CG, ima znatan broj izvanjaca, a da je śedište dvije eparhije koje djeluju u Crnoj Gori izvan njezinih državnih granica. Pokušaji da se Episkopski savjet prikaže kao neko autonomno tijelo koje ima prerogative vlasti samo su za domaću upotrebu. Eparhijama SPC u Crnoj Gori upravlja se iz Beograda.

Đukanović je glavna meta napada unionističkih krugova

Meta protestanata, kako onih u mantijama, tako i građana koji ih prate, a posebno organizatora čitave ove ujdurme je predsjednik države Milo Đukanović. On je glavni „krivac“ za Kosovo, za kvarenje odnosa sa Srbijom i Rusijom, za odlazak u „zločinački“ NATO… Đukanović je na meti popova, srpskih medija, srpskih zvaničnika, crnogorske opozicije… Kako Vi to objašnjavate?

RADOMAN: Đukanović je, nesumnjivo, metonimija crnogorskih političkih uspona i padova u potonje tri decenije. Nakon odbacivanja pogubne Miloševićeve politike i prihvatanja idejne platforme LSCG i SDP-a, Đukanović je postao glavna meta napada unionističkih krugova. Zanimljivo je da je tada, zbog bliskosti s njim, od strane unionista i današnji njihov duhovni i politički predvodnik zavrijedio parolu „Amfilohije, Turčine“. Kao ličnost koja dominantno reprezentuje vladajuću političku strukturu nije neobično što je baš Đukanović na udaru ideoloških i političkih protivnika. Međutim, pitanje je koliko je ta politička elita zaista uspjela ovo društvo transformisati u ozbiljnu
državu i je li ono u mnogim domenima još zavisno od kulta ličnosti. U tom slučaju direktni udari na ličnost jesu forma borbe za slom države koju predstavlja. Okolnost da je proces Đukanovićeve difamacije započeo onda
kad je proklamovao suverenističke stavove upućuju na takav zaključak.

Na to nas upućuju, uostalom, i istorijska iskustva s početka XX vijeka. Glavna Đukanovićeva krivica u očima predvodnika litija ne ogleda se u evidentnim slabostima ovoga društva kao što su partitokratija, nepotizam, kontroverzne privatizacije i sl., već upravo u onome što su nesporne zasluge Đukanovićeve politike: izmicanje sa stranputice 90-ih, obnova državnosti, ulazak u NATO, put ka EU, vjerska tolerancija, građansko društvo, promocija
antifašizma. Lažni borci za bolji životni standard i za uvezenu tuđu tradiciju idolopoklonski bi se, kao nekad, odnosili prema Đukanoviću da je on predśednik srpske Crne Gore, makar ona bila i gladna i bijedna i korumpirana i pod sankcijama.

Narativ o ugroženosti Srba bio je platforma za krvavo ratno razbijanje SFRJ

Srpski predsjednik se zalaže da Srbi u Crnoj Gori dobiju status koji imaju Albanci u Sjevernoj Makedoniji. Da li je sva ujdurma oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti u stvari, kako ste i sami nedavno konstatovali, „pregrupisavanje uoči popisa?

RADOMAN: Nema dileme da to nije reakcija na navodnu diskriminaciju i ugroženost, već politički proces s ciljem promjene političke i ideološke orijentacije CG, započet prije nekoliko godina, a treba da traje bar do prvih narednih izbora, a potom i popisa stanovništva. Narativ o ugroženosti Srba, plasiran još Memorandumom SANU, bio je platforma za krvavo ratno razbijanje SFRJ. Koliko je taj narativ kod nas besmislen jasno je kad znamo da „etnička“ granica između Srba i Crnogoraca u CG ne ide ni tokovima rijeka ni vrhovima planina, već duž samih familija, što potvrđuje poznatu činjenicu da je ta nacionalna distinkcija, konstruisana u potonjih 30 godina, ideološka i politička, a ne nikako etnička. Priča o specijalnim statusima u jednoj državi građanskoga ustrojstva opasna je uvertira u njenu bosnizaciju.

Svak spram svoje svijesti i savjesti

Kako, kao mlad čovjek, prodekan za nastavu na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, vidite odgovor intelektualne elite, naučnih, kulturnih i obrazovnih institucija, nevladinog sektora, pogotovu onog dijela koji se diči građanskom orijentacijom, na izazove pred kojima se nalazi Crna Gora?

RADOMAN: Sintagma „intelektualna elita“ isuviše je ambiciozna za opis pojedinaca i ustanova koje ovđe imamo na umu. Ne možemo govoriti o intelektualnoj eliti i misliti na CANU, kad se zna da svi njeni akademici koji su se oglasili po ovom pitanju mogu bez ikakve gužve stati na prste jedne ruke. Kad tih nekoliko časnih izuzetaka stavite po strani, ostaje mučan podatak da gotovo 90 odsto te ustanove čine ili „mudri“ sinekuristi koji čekaju rasplet ili oni koji ako ne baš na nogama i štapovima, ono bar u mislima redovno šetaju četvrtkom i neđeljom. U svemu tome opet ne treba smetnuti s uma odgovornost Države i njenu često zastrašujuće lošu kadrovsku politiku. Da ne duljim dalje, na to pitanje odgovoriću kratko – svak spram svoje svijesti i savjesti.