Mesić, Rama, Nikolić i Tači kao DNK Podgorice, Ulcinja i Berana

Roba na političkoj pijaci. To su postali državnici regiona onog momenta kad su ih crnogorske lokalne vlasti proglasile za počasne građane Podgorice, Ulcinja i Berana, a priču opet aktuelizovale ulcinjske vlasti s namjerom da na listu uvrste i predsjednika Albanije, Bujara Nišanija. To za CdM kaže istoričar Šerbo Rastoder, što znači da nakon jezika, crkve i npr. vjeroispovijesti Crna Gora ima još jedno novo “mjerilo” razdora, a s druge strane upadamo u rizik da se prema državnicima iz okruženja odredimo na način koji nije primjeran i kulturan.

Gradske titule kao DNK 

To što je Stjepan Mesić počasni građanin Podgorice, Tomislav Nikolić Berana a Hašim Tači i Edi Rama Ulcinja je svojevrstan DNK ovih gradova, a na osnovu te informacije dijagnozu stanja crnogorskog društva mogao bi da postavi i onaj koji npr. o Crnoj Gori ne zna ništa.

“Dijagnoza bi bila jednostavna.Tamo gdje caruje politika – za moral i principe ostaje mali prostor. Ovdje se politika uvijek prepoznavala kao nešto s one strane morala, a moralnost kao negativno obilježje politike. Taj DNK je svakome vidljiv, čak iako nije iz Crne Gore. Danas Berane, Podgorica, Ulcinj, sjutra  neko drugi  svejedno. Tako je i u svim oblastima gdje mi ‘biramo’ samo ‘svoje’.Tačnije kada biramo ‘sebe u drugima’ umjesto ‘druge za sve nas’“, kaže Rastoder.

Upravo se zato otvara pitanje da li bi npr. Nikolić ikada mogao da bude počasni građanin Ulcinja, a Rama i Tači Berana.

“Teoretski zašto ne, suštinski teško, jer to dodjeljujemo ‘svojima’ dakle po principu pripadnosti, a ne po zaslugama… Dakle, neizgrađenost jedinstvenih vrijednosnih sudova nužno proizvodi polarizaciju po svakom pitanju. Politika nema snagu moralnog autoriteta da presudi, već se češće opredjeljuje za silu, koja se u simuliranju demokratije mjeri brojem glasova”, smatra Rastoder.

U isto vrijeme, simptomatično je što bi npr. bilo moguće, vjeruje Rastoder, da se Mesić, Nikolić, Tači i Rama nađu za istim stolom, ali sumnja da bi se to postiglo u slučaju onih koji su ih proglasili za počasne građane crnogorskih gradova.

“Siguran sam da bi pomenuta gospoda mogla naći za ‘istim stolom’, baš zbog političkog pragmatizma. I ne vidim da je u tome problem. Pravo pitanje je da li bi mogli za ‘istim stolom’ naći oni  koji su  ih predlagali? Dakle, suštinu problema ne vidim u tome što je npr. ‘Toma – vojvoda ,Tači – ovo, Mesić- ono’, već u tome koji je vrijednosni orijentir bio preovlađujući da se baš konkretne osobe predlažu. Na ovaj način upadamo u rizik da se određujemo prema tim ličnostima na način koji nije primjeran i kulturan”, upozorava on.

Slično je bilo i ranije

Da to nije ništa novo, dokazuje i slučaj sa predsjednikom Vlade Kraljevine Jugoslavije od 1935. do 1939. godine, Milanom Stojadinovićem.

Barani su ga tada proglasili počasnim građaninom, a Nikšićani park nazvali njegovim imenom.

“Sve je to trajalo nekolike godine, dok je ovaj bio predsjednik vlade.Tako bi trebalo biti i sa ovima jer, pretpostavljam da povelju ‘počasnog građanina’ zaslužuju time što su bitno doprinijeli razvoju sredine ili grada, a ne samo zato što su ‘naši’. Dakle, ako bi slijedili principe razloga za bilo kakve sporove ne vidimo, a ako posmatramo aktuelnu praksu onda vidimo da se politikanstki  zabacuju udice sa različitim mamcima i jedinim ciljem da se neko upeca”, navodi Rastoder.

On dodaje da je istorija prepuna sličnih primjera.

“Jednostavno, kultura sjećanja i poštovanja u Crnoj Gori nikada nije građena na trajnim vrijednostima, već na ideologiji elite koja vlada. Zato se dešava da nestankom te elite nestaje i sve ono što  se misli da je samo ‘njeno’. Imajući to na umu zaista je nebitno ko će biti ‘počasni građanin’ ili imati neko drugo svojstvo koje se dodjeljuje a ne zaslužuje. Ali razumijem potrebu da se u nedostatku mogućnosti rješavanja suštinskih pitanja, javnost bavi marginalijima od kojih niko nema koristi, ali na svu sreću ni štete“, kaže on.

Ipak, dodaje Rastoder, ako su zavađene političke elite, ne znači da je zavađen i narod.

“Mada je elitama cilj da njihove zavade budu ‘vidljive’ u narodu i nažalost im to često i uspijeva. Da li je to oko ‘počasnog građanina’ ili nečeg drugog, manje je važno. Ono što je važno je shvatiti da je besmisleno se svađati oko protokola i parčeta papira , koje često ima simbolički značaj”, smatra on.

Može i drugačije

U tom svjetlu navodi sopstveni primjer.

“Ja sam dobio povelju počasnog građanina grada San Diega (California,USA). Kada bi me pitali čime sam je to zaslužio, bez razmišljanja bih odgovorio – ništa nijesam uradio da je zaslužim! Ali mi je prvi čovjek grada uručio jer je na taj način żelio da iskaže poštovanje prema zemlji iz koje dolazim. Niti me ko pitao ni za naciju, ni za vjeru, ni za partiju, jednostavno sam predstavljen kao gost iz Crne Gore. Šta želim da kažem? Da se simbolika i građanski uljudni protokol nužno pretvaraju u politiku onda kada ne treba, a politika u protokol onda kada to nekom treba. Rezultat: gradonačelnik San Diega bez ikakvog kompleksa i na osnovu svojih ovlašćenja teži da njegov grad ima što više počasnih građana, dok gradonačelnici naših gradova svoje potencijalne ‘počasne građane’ iznose na ‘političku pijacu’ nudeći ih kao robu, za koju je jasno da će se opredijeliti različiti kupci“, zaključuje Rastoder.