Nimanbegu: Pozdravljam dogovor Demokrata i DPS-a, ali nijesam optimista

Pozdravljam dogovor Demokrata i DPS-a, postignut posredovanjem EU. Bio sam i sam spreman pomoći da se postigne dogovor. Zato sam i glasao za to, da bih podržao potrebu i mogućnost dijaloga. Ali, poslije parlamentarne debate manji sam optimista, jer teško je razlučiti da li je veći jaz između opozicije i pozicije, ili unutar same opozicije kazao je, u intervjuu Pobjedi, Genci Nimanbegu, potpredsjednik Skupštine Crne Gore i poslanik Force.

“Nadam se da je učinjen jedan korak unaprijed. Pozdravljam dogovor i zato što ta dva politička subjekta baštine pozitivan odnos prema nacionalnim zajednicama u Crnoj Gori, za razliku od nekih drugih koje, ne samo nas lidere manjinskih partija predstavljaju kao neprijatelje, već cijele narode, i crtaju mete nad našim narodima. Ne može se naprijed sa onima koji se ponose djelima Radovana Karadžića i inih osuđenih ratnih zločinaca”, poručio je Nimanbegu, komentarišući dogovor o ulasku Demokrata u Odbor za reformu izbornog i drugog zakonodavstva, postignut između te partije i DPS-a.

Da li se usvojenim amandmanima daje Odboru preveliko ovlašćenje, recimo u dijelu medijskih zakona, gdje to tijelo, umjesto da razmatra nacrte, ima mogućnost da predlaže zakone o medijima i nacionalnomjavnom servisu?

NIMANBEGU: Sam naziv Odbora, u kojem se daje “opis posla”, je “sveobuhvata”. Odobravanje predloga zakona omedijima ili javnom emiteru je mjera za koju se smatra da će omogućiti stvaranje jednakih uslova za medijsko predstavljanje. Svakako je to dio dogovora DPS-a i Dmekorata, u kojem mi nijesmo učestvovali. Ja sam saglasan da su mediji jedan dio problema u vođenu političke utakmice, te kao takvi moraju biti i dio rješenja tog problema. I ovdje ne mislim samo na javni servis naravno, već možda i u većem djelu na privatne medije, posebno one koji imaju veliku koncentraciju.

U modernom svijetu prave se taktike kao spriječiti upotrebu informacije kao „oružja“. Posebno lažnih informacija. Ne vidim da mi kao društvo shvatamo opasnosti koje mogu nastati po pojedinca i društvo ako se tome ne suprotstavimo odgovorno i organizovano.

Podgrupe Odbora za reformu izbornog i drugog zakonodavstva radile su, bez opozicije, zakonske predloge. Nakon što je usvojena nova Odluka o osnivanju Odbora, a Demokrate najavile ulazak u to tijelo, da li će čitav posao biti vraćen na početak ili će, ipak, dio predloga biti predstavljen u septembru, kako je ranije najavljeno?

NIMANBEGU: Sada već imamo potrebu za sveobuhvatnom izmjenom izbornog zakonodavstva. Kako sam istakao u obraćanju Skupštini, svi izborni zakoni su donijeti u Crnoj Gori dvotrećinskom podrškom, a albanske partije za njih nijesu glasale. Stoga sam tražio potpuni konsenzus. Ne kao mjera blokade, već kao osnov za zajednički dogovor bez preglasavanja. Stoga vidjećemo kakva ćemo rješenja dobiti da bi procjenjivali kvalitet. Rad u podgrupama odvijao se bez opozicije. Obavještavaju nas da su rješenja kvalitetna. Svakako je utvrđen novi produženi rok i vjerovatno ćemo tokom septembra imati predstavljanje pojedinih zakona.

Kako komentarišete zahtjeve dijela opozicije za formiranje prelazne vlade?

NIMANBEGU: Ti zahtjevi opozicije za “preuzimanje” vlasti van biračkih kutij a, postali su balkanski znak raspoznavanja, ali bez obzira na sve rezultati nijesu vidljivi. Zahtjev za prelaznom vladom bi, po mom mišljenju, morao imati i neku alternativu. Šta ako ne?! Ako alternativa u Crnoj Gori ne postoji, na opoziciju je da je traži, a na poziciji da je prihvati ili odbije.

Kakav je Vaš stav o tome što dio opozicionih poslanika bojkotuje Skupštinu od početka saziva, a pritom, redovno primaju poslaničke zarade?

NIMANBEGU: Kao poslanik koji već tri mandata predstavlja Albance u Skupštini, poučen potrebom saradnje i ostvarivanjem jasnih, demokratskih i opipljivih rezultata, ne podržavam bojkot parlamenta i smatram da je poslanicima mjesto u parlamentu! Ističem mjesto, ne radno mjesto, jer poslanik je poslanik u principu gdje god bio, i on radi svoj posao i van Skupštine. Međutim, on dobija mandat od glasača kako bi prenio njihove stavove i predstavljao ih na najbolji mogući način. Sjednice Skupštine samo su jedan vid rada, i to najočigledniji narodu, a da bi se došlo do toga, radi se i u radnim tijelima, odborima, komisijama, ali i sa građanima, na forumima, pa čak u svojoj ulici, svom gradu tj. mjestu. Sa međunarodnih adresa neprestano se upućuju apeli da se poslanici vrate u Skupštinu. Tu je mjesto političkog dialoga. Simpatije nekih međunarodnih faktora za pojedine poslanike koji bojkotuju rad parlamenta, u zadnje vrijeme više ne postoje. Za set izbornih zakona, na primjer, za čije donošenje je potrebna dvotrećinska većina, prisustvo opozicije je neminovno.

Zašto nijeste podržali Izmjene Poslovnika kojima se predviđa novčano kažnjavanje poslanika koji neopravdano odsustvuju iz Skupštine?

NIMANBEGU: Ideja o Izmjenama Poslovnika osjeća se “u zraku” već duže. Konačno, slična rješenja postoje i u pojedinim evropskim parlamentima i to nije izmišljanje tople vode. Mi smo dio ovog naroda, i za naše zarade odvaja se novac poreskih obveznika i oni bi trebalo da procijene naš rad. I procjenjivaće. Ipak, iz više razloga nijesam podržao Izmjene Poslovnika. Prvo, bojkot je oblik političke borbe, i naš poslodavac nije direktno Skupština, već narod koji nam je dao povjerenje i odgovornost da ih predstavljamo. Drugo, u ovom momentu pomenuta mjera donosi se bez šireg konsenzusa u Skupštini. Treće, postojanje slične mjere u evropskim parlamentima se više odnosi na klasično izbjegavanje obaveza u Skupstini, nego na tome što je kod nas slučaj bojkotu kao političkom izboru. Da razjasnim, mislim da su razlozi za bojkot u Crnoj Gori i pogrešni i iskrivljeni od populističke politike opozicionih stranaka i potpomognute od pojedinih medija i interesnih grupa. Neke od tih stranaka su se vratile u parlament, a neke i dalje nijesu.

Albanci u klinču neraščišćenih srpsko-crnogorskih odnosa

Jeste li zadovoljni položajem Albanaca u Crnoj Gori?

NIMANBEGU: Nijesam zadovoljan, te je stoga odgovor ne. Ima još mnogo toga što bi trebalo da se poboljša. Položaj manjina uopšte veže se za demokratizaciju društva u cjelini, odnosno za odnos većine prema manjini, kao i za osjetljivost većine prema “osjetljivim” manjinskim pitanjima. To je proces koji teče, a naš je zadatak da se aproksimativno približimo našim postavljenim ciljevima. Ubijeđeni smo da što se više budemo, kao manjina u Crnoj Gori, približili našim legalnim i legitimnim ciljevima, to će demokratičnije biti i naše društvo. Ponoviću ne znam koji put: ubijeđen sam da je naš položaj položaj Albanaca u Crnoj Gori u nekom stalnom klinču neraščišćenih srpsko-crnogorskih odnosa. Tome mi najmanje doprinosimo, ali zato živimo sa tim posljedicama.

Što se tiče našeg današnjeg položaja, zavisi sa kim i sa kojim vremenom se upoređujemo. Ako uporedimo naš položaj sa devedesetim, onda je on na izuzetno visokom nivou i, naravno, morali bismo biti izuzetno zadovoljni. Često čujemo čak i u Skupštini, kako su nas pojedinci branili 90-ih. Ja ne znam zašto bi nas trebali braniti, pošto mi kao Albanci u Crnoj Gori nikada nijesmo bili faktor bilo kakve nestabilnosti. Ti koji su “nas u to vrijeme branili”, prije bih rekao da su branili sebe i svoje da, ničim izazvani, ne učine nešto od čega bi se danas postidjeli. Ima mnogo od riječi do dijela. Mi smo pokrenuli dosta pitanja u aktuelnoj vladajućoj većini i očekujemo da se poštuju dogovori. Želimo da se uporedimo sa boljim od sebe, kako bi od njih učili. Dobrih primjera ima veoma mnogo. Postiglo se prilično u poboljšanju položaja manjina, pa i u našem položaju. A da li smo mi zadovoljni, odgovor je ne. Da sam zadovoljan ne bih se bavio politikom do mjere da mi trpi i privatni i obiteljski zivot. Ima još mnogo toga što bi trebalo da se poboljša.

Pitati DPS zašto ih nijesmo izabrali za partnera u Tuzima

Albanske partije u Tuzima formirale su koaliciju sa Demokratama, što vaš koalicioni partner na državnom nivou naziva „neprirodnom koalicijom”. Kakav je Vaš odgovor na to? Zašto ste izabrali Demokrate, a ne DPS za koalicionog partnera u Tuzima?

NIMANBEGU: Što se tiče odnosa Albanskog foruma sa Demokratama Crne Gore u Tuzima, to nije formalizovana koalicija, već su Demokrate, shodno svojim programskim opredjeljenjima, ponudile podršku koju su albanske partije prihvatile.

Zašto nije došlo do koalicije albanskih stranaka u Tuzima sa DPS-om? Vjerovatno bi odgovor trebalo potražiti van albanskih stranaka, u DPS-u, a i u politici koja u najmanju ruku nije bila afirmativna do prihvatanja programskih zahtjeva albanskih partija. Od 2016. na ovamo imamo vidljivije i opipljivije rezultate.