Novokomponovani intelektualci djeluju karikaturalno

Balkanski mrak, prije svega i svih, moramo osvijetliti iznutra, balkanskom svjetlošću. Kultura je siguran most kojim će se logikom stvaralačkih vrijednosti i jezikom mira stizati i do sebe i do drugih, i u regionu i šire, ističe u razgovoru za Dnevne novine ugledni profesor sociologije kulture Ratko Božović.

Prostor Balkana, navodi Božović, “u kazivanjima brzopletih evropskih i svjetskih tumača nevolja i zaraćenosti balkanskih naroda, često sa previše umišljene superiornosti” opisivan je kao “drugo” u odnosu na Evropu i civilizovan svijet, te kao mjesto na kome vlada hrišćanska netrpeljivost prema islamu i obratno. Zbog toga ga i prati pogrdna odrednica balkanizam. Takva stanovišta, kao i tvrdnje da Balkan ne pripada Evropi, ističe on, nijesu prihvatljivi.

“Stereotip o primitivnom Balkancu, u vrijeme sveopšte globalizacije, vrijedilo bi temeljno preispitati. U pitanju je neplodni i krivotvorni stereotip. Balkanske autentične vrijednosti nijesu dovoljno poznate svijetu, niti su dovoljno od svijeta priznate. To je već dovoljno za velike nesporazume”, smatra Božović.

Ostatak svijeta bi ovaj region morao drugačije da sagledava, ali, napominje Božović, “i svijet balkanski mora da shvati da živi na zajedničkom poluostrvu”

“Neophodno je da se međusobno sporazumijevamo i dogovaramo. Tako ćemo razumjeti i sebe i druge. Ako se to ne dogodi neće nestati ni predrasude o balkanstvu. Kulturu vidim kao siguran most kojim će se logikom stvaralačkih vrijednosti i jezikom mira stizati i do sebe i do drugih, i u regionu i šire”, navodi priznati profesor.

Ovakvom evropskom viđenju Balkana nesumnjivo su doprinijeli burni događaji sa kraja prošlog milenijuma, a u njihovoj je osnovi, napominje Božović, bio “neadekvatno osporavani i nezgrapno branjeni” nacionalizam.

“Branjen je i onda kada je imao šovinističku formu i kad je primio otrovne sokove šovinizma. Prije toga, vatreni komunisti nijesu samo postali gorljivi antikomunisti, već žestoki nacionalisti. Preko noći ateisti su postali vjernici. Utemeljen je novi tip političara koga je ‘krasila’ nacionalistička strast. Stvorene su pretpostavke za šovinističko manitanje, koje se i dogodilo. Ostali su krvavi tragovi, mržnja i netrpeljivosti”, navodi Božović.

Ponovo se, dodaje, pokazalo da je fanatizam ukorijenjen u kolektivnoj narcisoidnosti.

“O superiornosti, posebnosti i nemjerljivim vrijednostima svoje nacije govorilo se i govori se neumjereno i gromoglasno. To je govor i bez logike i bez razložnosti i bez argumenata. Ipak, preko njega se uspostavljala mitologizacija prošlosti i vršila njena nasilna ‘obnova’. Folklorno mitomanska ikonografija djelovala je kao snažna stihija, kao vještački pejzaž i vulgarni kič. Mitologizovana istorija stvarala je pretpostavke za pogubni povratak u zatvoreni svijet prošlosti”, kaže Božović, napominjući da se na taj način “nacionalna frustracija pretvorila u šovinističku agresiju”.

“Bio je to način gubljenja koraka s vremenom, oblik osporavanja identiteta modernosti. U svakom slučaju, pokazalo se da je opasno prihvatiti naciju kao alfu i omegu vrijednosti, dovoljan ‘okvir’ za utemeljenje kulture, posebno kritičke svijesti”, navodi on.

Božović podsjeća na riječi čuvenog pisca Marija Vargasa Ljose, koji je kazao da je nacionalizam nespojiv sa ‘idejom slobode.

“On tvrdi da je nacionalihaična i restriktivna doktrina. Štaviše, po mišljenju ovog nobelovca, nacionalizam je ‘u kontradikciji sa demokratskom kulturom i idejom slobode'”, navodi Božović.

Na primjeru naše sredine dokazalo se i da između nacionalizma i kulture nema saglasnosti.

“Nacionalista najčešće nema distancu prema obožavanoj naciji, zato nema ni dovoljno razumijevanja za različitosti tuđih mu nacija, rasa, vjera i manjina. U balkanskim okolnostima većinski narod gledao je na manjinu kao na strano tijelo, kao na ‘remetilački’ faktor. Nažalost, ukorijenjene predrasude i stereotipna mišljenja teško se mijenjaju, naročito kada skliznu u bolesnu osjećajnost, u patologiju. ‘Nacionalizam je gadna forma jednakosti’, zapaža Mirko Kovač. Tu se gube individualne razlike i identitet ličnosti. Nije slučajno Danilo Kiš zapisao: ‘Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja’. Sa paranojom se teško izlazi na kraj”, kaže uvaženi profesor.

Cijeli radni vijek Božović je proveo u neposrednom kontaktu sa studentima. Osvrnuvši se na promjene koje je studentska populacija doživjela kroz vrijeme, Božović kaže da je neophodno pomenuti studentski pokret 1968. godine, ali i proteste koji su se u nekoliko navrata dešavali tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas su, kako kaže, studenti sasvim drugačiji.

“Kad se vratimo malo unazad, neophodno je pomenuti studentski pokret 1968. godine, kada je talas svjetskih nemira studentske populacije podstakao beogradske studente da se pridruže ovoj snažnoj pobuni, doista sa nešto specifičnosti vezanih za ‘crveni univerzitet’ i ‘izvorni marksizam’. Žestoko su se obrušili protiv crvene buržoazije koja je iznevjerila ideale revolucije. Kritika sistema prvi put je bila prisutna kao izraz nepristajanja na vladajuće deformacije društva. Nažalost, nije dobila vjerodostojne posljedice u suštinskim promjenama”, kaže Božović.

No, studenti sada ne predstavljaju jednako snažnu grupaciju.

“Danas se studentski aktivizam sveo na utilitarne i pragmatske interese vezane za ispitne rokove! To je užasna degradacija nekadašnjih snaga civilizacijskog otpora”, ističe Božović. Kada se o mladima sa ovih prostora danas govori neizbježno je, ističe Božović, skrenuti pažnju na činjenicu da sve više ljudi trajno napušta naše države.

Nezavidna ekonomska situacija jedan je od glavnih razloga zbog kojeg mladi donose odluku da napuste domovinu.

“Za njihov aktuelni odlazak razloge treba vidjeti u nemogućnosti da se ovdje potvrde. U ekstremnom siromaštvu, ekonomskoj oskudici i neostvarenoj socijalnoj mobilnosti trebalo bi tražiti razloge za masovne odlaske. O tome kako se neobrazovaniji s lakoćom zapošljavaju, ako su pristalice ili članovi vladajuće partije ne vrijedi ni govoriti jer je to dobilo razmjere neobuzdane stihije, koja se kosi i s pravičnošću i s moralom. Na taj način, dovedena su u pitanje elementarna ljudska prava. Kao zatvoreno društvo koje se sporo mijenja, suštinski ostalo je i dalje zatvoreno za stvaranje društvenih pretpostavki, za kreiranje adekvatnog ambijenta, za život i uspijeće mladih. Na putu do kakve-takve Evrope, bez kreativnog potencijala mladih, slabi su izgledi da se napravi i korak do održivog društva”, smatra on.

Današnje stanje, dodaje, jeste rezultat tranzicije, tokom koje se srednji sloj “survao u bezdan”, a za nastanak bilo kakve elite u kulturi nije postojala ni najmanja mogućnost.

“Najveći problem je bio i ostao što je srednji sloj pretpostavka za svaku suštinsku promjenu društva propadao, a bez njegovog snažnog uspravljanja i dinamičkog prisustva zagarantovana je stagnacija, pa i regresija društva. Takozvani elitizam novokomponovanih intelektualaca djeluje i humorno i karikaturalno. Mnogi od njih su se domogli visokostatusnih diploma, sumnjivih doktorata i važnih društvenih položaja. Što je najgore, ovu ‘elitu’ ne određuju intelektualne i tvoračke vrijednosti. Stoga nije neobično što i sada novu kvazielitu čini novokomponovana estrada. Neprestana stranačka „uvezanost” intelektualnih zavisnika od politike i intelektualna autonomija ne idu zajedno. Zavisnici od pragmatske politike slijedili su put od ideološke podobnosti, demagoškog populizma i lakomislene estrade. U veseloj estradi gubili su svojstva izuzetnosti kao i stvaralački autoritet. Paktirati sa onima koji imaju političku moć i novac i to samo zbog toga to je istovremeno značilo nemati kritički odnos prema društvu i produbljivati krizu svih vrij ednosti”, kaže Božović.

Na kraju, u takvom društvu medijski prostor za izjašnjavanje intelektualaca o svemu društveno relevantnom se suzio, a javna debata i kritička javnost doživjeli su „potpuni debakl”.

“U društvu u kome praznina odzvanja ličnom i neograničenom vlašću, bezakonjem i demagogijom, teško je povjerovati da intelektualci od integriteta mogu na bilo koji način uticati na aktuelne političke procese, utoliko prije što relevantne institucije ili ne postoje ili nijesu autonomne,” rekao je Božović.

Politika je danas postala najbliža estradi

“Politika je doživjela estradizaciju, pa je kao politička estrada i postala najbliža estradi kič zabave i razonode. Ove dvije estrade bliske su po simulaciji i praktikovanju primitivizma i najnižeg ukusa. Javno mnjenje je daleko i od pouzdanih saznanja i od kritičkog mišljenja. U ovom trenutku, vlast je bezmalo zagospodarila svim medijima za masovno opštenje jer se pomoću njih bezbjedno vlada. Zato su gotovo nevidljivi oni koji pale svijetlo u pomrčini naše stvarnosti”, smatra profesor Božović.

“Odliv mozgova” govori o našoj sveopštoj rasijanosti i izgubljenosti

“Danas u Srbiji, ali i ostalim državama, ne prestajemo da govorimo o ‘odlivu mozgova’. Odlasci se nastavljaju i to bez izgleda da se zaustave. Ne postoje podaci koliko je desetina hiljada školovanih napustilo zemlju. Zar i to ne govori dovoljno o našoj sveopštoj rasijanosti i izgubljenosti? Već od devedesetih godina mladi nijesu hteli da prihvate nacional-šovinistička orgijanja i političke horor-sage. Sve što im je preostalo moglo bi se označiti strategijom individualnog spasavanja. I preostali, teško će pristati da ostanu u zemlji izrazite stagnacije u kojoj im je priređeno vrijeme bez perspektive. Dio tog užasa anticipirao je Boris Dežulović kad je izjavio da će roditelji biti srećni ako im ćerke sa završenim fakultetima uspiju da rade kao sobarice u evropskim hotelima. Ako je to njihova perspektiva, onda perspektive i nema. Bilo bi nepravedno ne pomenuti da su se mnogima koji su otputovali ostvarili životni i profesionalni snovi. Tu se najčešće radi o odlascima, ali bez povratka…”, navodi Božović.