Popović: Građanski rat u Crnoj Gori se najavljuje od 2015. godine

Duže od tri decenije Milorad Popović glasno i jasno djeluje protiv velikosrpskog nacionalizma, često stavljajući u drugi plan svoju prvu ljubav i primarnu životnu vokaciju. A to čini svjesno i po vlastitom izboru jer stvaranje književnosti u svijetu u kojem se kao čovjek ne bi obazirao na stvarnost u kojoj živi njemu nezamisliva je duhovna aktivnost.

Razgovarajući za Al Jazeeru, Popović je “otvorio dušu”, iznio najintimnije strahove i strijepnje i analizirao situaciju u Crnoj Gori precizno i znanjem čovjeka koji dugo pamti i dobro poznaje stvari.

Čini se kao da su posljednja događanja u Crnoj Gori izbacila na površinu zaboravljene duhove prošlosti. Kako gledate na seriju protesta koje su u zemlji organizirali SPC i DF?

Ne bih rekao da su to zaboravljeni duhovi. Oni su, nažalost, od sloma bivše Jugoslavije veoma prisutni i samo se recikliraju i mijenjaju oblike i taktike, a strategija i krajnji cilj ostali su isti – to je jedan kleronacionalizam koji je permanentan i koji, dakle, opstaje u svim mogućim formama. Uprkos užasnim tragedijama i nesrećama, pa i sopstvenim porazima, ne odustaje od toga da stvori nešto što bi se zvalo danas “Velika mala Srbija” na dijelu Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Vjerujete li da je SPC u formalnom smislu posljednja institucija koja pothranjuje ideju da “svi Srbi treba da žive u jednoj državi”?

Raspadom bivše Jugoslavije SPC je ostao jedina pansrpska struktura izvan granica Srbije koja legalno djeluje, jer više nema ni vojske Jugoslavije ni Saveznog izvršnog vijeća i SPC makar u Crnoj Gori djeluje najmanje kao duhovna institucija, a mnogo više kao parapolitička, paraobavještajna i paravojna struktura, što se moglo vidjeti 2015. i 2016, kada su dočekivali ruske kozake koji su uniformisani marširali zajedno s njima.

I, konačno, ne treba zaboraviti da je većina osuđenih za pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, da je noć uoči planiranog udara, odnosno izbora bila u manastiru Ostrog sa crkvenim velikodostojnicima. U ovom slučaju crkva je razotkrila svoje dugogodišnje djelovanje, koje nije bilo tako javno, ali sada su stali na čelo političke strukture koja se bori protiv ne samo nezavisne Crne Gore kao takve nego protiv svih građanskih i multikulturnih postignuća koja su, uprkos svim slabostima u Crnoj Gori, ipak, ovdje zaživjela i to je možda najveća vrijednost Crne Gore danas jer se nakon svih poraza tih multikulturnih struktura na nivou bivše Jugoslavije pokazalo da je u Crnoj Gori takvo društvo ipak moguće.

Današnji procesi koji su pod krinkom ugrožavanja slobode vjeroispovijesti Srba u Crnoj Gori prije svega su atak na državu Crnu Goru kao multikulturnu i multikonfesionalnu zajednicu. Po Vašem mišljenju, koliko Srbija i njene političke elite utječu na ponašanje SPC-a u Crnoj Gori?

Ne treba tu biti previše informisan, dovoljno je pogledati naslovne strane srpskih novina, i to ne samo tabloida nego i njihov poluzvanični dnevnik Politiku, pa vidjeti političke emisije svih televizija, uključujući RTS, i vidjećete da se danas vodi kampanja koja je nezapamćena od vremena raspada Jugoslavije, od vremena “događanja naroda”. Svi javni mediji u Srbiji maksimalno su uključeni u jednu nezapamćenu harangu protiv Crne Gore, a, interesantno je da su, od kada se pojavilo pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, potpuno marginalizovali pitanje Kosova kao da to i ne postoji i sve snage su uključili, kako u Srbiji, tako i na medije na koje imaju uticaj u Crnoj Gori, a među njima najopakiji posao odrađuje koncern Vijesti, medijska grupa koja je nekada podržavala nezavisnu i građansku i prozapadnu opciju Crne Gore. Dakle, riječ je o vrlo kompleksnoj propagandnoj mašineriji koja se bavi svim mogućim sredstvima propagandnog rata: od dezinformacija do podmetanja raznih lažnih vijesti. Crna Gora je danas pod nezapamćenim propagandnim atakom.

Mnogi koji pamte događaje iz ’90-ih kažu da ih ponašanje DF-a podsjeća na djelovanja SDS-a u Bosni i Hercegovini. Je li moguće da DF i SPC na sjeveru Crne Gore naprave paradržavne tvorevine nalik SAO-ima?

Ruku na srce, današnji regionalni i spoljnopolitički kontekst je drugačiji, ali su strategija i namjere velikosrpskog nacionalizma ostale iste, a da li će se usuditi da rade te samoupravne autonomije ili nešto slično u najvećoj mjeri zavisi od njihovog sponzora, najviše onog iz Beograda, jer pitanje je u sadašnjem međunarodnom kontekstu ko bi ih podržao osim Beograda i da li će se Vučić smjeti prikloniti tom direktnom ataku na jednu nezavisnu državu, koja je pritom i članica NATO-a.

Da kojim slučajem nismo ušli prije godinu ili dvije u NATO, mislim da bismo već u Crnoj Gori imali neke scenarije destabilizacije te vrste. Siguran sam da bi se umjesto ovih koji dolaze na litije iz Trebinja sa autima, da šetaju, tu ubacivale neke druge grupe hajduka, naoružanih pasa rata, koji su već obučeni za te poslove.

Ali, ipak, svi ovi lokalni i regionalni sukobi su uglavnom posljedica nekih širih konteksta. Da li u tom jednom širem geopolitičkom suparništvu (prije svega mislim na ono Rusije i Zapada, s obzirom na to da danas postoji više kriznih tačaka u svijetu) odgovara da se ovdje stvori još jedno krizno žarište – to je pravo pitanje. To ja ne mogu znati, ali da li postoje realne mogućnosti da se takvo što dogodi, s obzirom na masovnost tih protesta na sjeveru i na uključenost ovih struktura, prije svega srpskih, a vjerovatno i ruskih, u te razne društvene, institucionalne, stranačke i političke segmente – to sigurno postoji.

Nebojša Medojević rekao je za beogradsku Politiku da je Crna Gora “na ivici građanskog rata”. Šta znači ta njegova poruka?

Medojević je jedan od lidera Demokratskog fronta, stranke čiji je dio vodstva osuđen za pokušaj državnog udara. Oni još od ljeta 2015. neprestano najavljuju građanski rat. U oktobru 2015. su pokušali nasilno da uđu u Skupštinu Crne Gore. Poslije toga je sticajem okolnosti otkrivena zavjera za pokušaj vojnog udara i ovo danas je podsjećanje da su dva čelnika DF-a prvostepeno osuđena na pet godina zatvora i da je Medojevićeva poruka nastavak prijetnji i psihološkog rata i u Crnoj Gori. Samo još nije počeo oružani rat, ali sve druge pripreme za rat imamo. Ovo sve što se po ulicama Crne Gore događa to je hibrid islamske revolucije i KKK u nekom fenomenološkom smislu. To je jedna klerikalno-četnička struktura – teokratska, koja bi ovdje da stvori pravoslavnu džamahiriju u Crnoj Gori, koja je protiv svih prozapadnih, liberalnih, multikulturnih i mulitnacionalnih vrijednosti, kojima Crna Gora nominalno teži, pored svih slabosti koje ima, kao i većina postkomunističkih država, poput korupcije, kriminala i lopovluka. Ali, ova se vlast ne ruši zbog toga što loše radi nego zbog najboljih segmenata te politike.

Mnogi koji pažljivo prate situaciju kažu da to nije samo vjersko pitanje, da je to napad na Crnu Goru, negiranje države, a zatim i crnogorskog identiteta i crnogorske nacije kao autohtonih političkih, društvenih i fenomenoloških pojava. Kako gledate na činjenicu da u državi djeluje politička stranka koja negira državu Crnu Goru i crnogorsku naciju?

Ima taj fenomen podijeljene nacije – nije to samo crnogorski ekskluzivitet, to imate sada u Ukrajini, Škotskoj, Kataloniji, samo što je, zavisno od geopolitičkog i kulturološkog konteksta, svaki taj slučaj poseban. Imate tu činjenicu da u okviru istog etnosa postoje dvije suprotstavljene nacionalne ideje. Srbi u Crnoj Gori su među radikalnijim, odnosno ovi crnogorski velikosrbi su među najradikalnijim strukturama tog srpskog nacionalnog korpusa, kako je to i inače često na obodima tih nacija. Vi to znate, da su u Hercegovini bili i najgori ustaše i najgori četnici. Uvijek su na obodima najekstremniji nacionalisti.

I Crna Gora ima taj fenomen i uspijeva da se odupre tom nacionalizmu, makar trenutno, i izbori nezavisnost u najvećoj mjeri jer su manjine podržale nezavisnost Crne Gore – u velikom dijelu i zbog straha od velikosrpskog nacionalizma i u tome je Crna Gora sui generis u odnosu na druge države bivše Jugoslavije, ali ne samo bivše Jugoslavije nego možda i u širem kontekstu i u tom smislu danas se brani možda zaista najvrednija i civilizacijski najvažnija tekovina ovog doba. Danas u Crnoj Gori i Crnogorci, pa i Srbi koji nisu velikosrbi i Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati imaju neku, u tom smislu da kažemo, građansku svijest i u tom smislu napravljeni su veliki iskoraci.

Kako tumačite činjenicu da se Milorad Dodik protivi dolasku Mila Đukanovića u Bosnu i Hercegovinu, što je odluka koja je donesena uz protivljenje druge dvojice članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine?

Upravo to govori o širini i o brutalnosti ovog ataka danas na Crnu Goru. Koriste se svi mogući instrumenti i sve moguće strukture, sve institucije, da bi se na razne načine oslabila crnogorska pozicija, pa, eto, i kroz taj dosta neobičan i bizaran slučaj, da jedna, manje-više, protokolarna posjeta predsjednika susjedne države bude onemogućena zbog ne znam ni kojih razloga.

Ali, upravo to govori o namjerama velikosrpske politike, čiji je Milorad Dodik jedan od važnih faktora, ustvari, o njihovim namjerama i sredstvima koja danas upotrebljavaju protiv jedne nezavisne i međunarodno priznate države.