Poraz radikalne desnice

Nenad Zečević

Draško Đuranović 

Iako je ostao mučan utisak nakon scena primitivnog, nasilničkog ponašanja poslanika Demokratskog fronta u crnogorskom parlamentu – koji su sadržali bitne elemente krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje iz člana 370 Krivičnog zakonika crnogorske institucije su odoljele stravičnom pritisku i spremno odgovorile na sve pokušaje urušavanja sistema.

<<<Nakon vandalskog čina u Skupštini privedeni svi poslanici DF-a<<<

<<<Kako su izvještavali regionalni mediji o dešavanjima u Crnoj Gori<<<

Usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora je pokazala daje jača od šovinističke politike radikalnog krila Srpske pravoslavne crkve koje predvodi patrijarh Irinej, ali i klerikalnih nacionalističkih krugova koje u Crnoj Gori najvjernije zastupa Demokratski front. To je djelovanje koje do temelja ugrožava građanski koncept društva, otvoreno prijeti narušavanju suživota različitih vjera i nacija.

<<<Usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti<<<

<<<DF ne zna za stid i sram: Lomili, prijetili, psovali…<<<

Bitne poruke

Brojke su jasne. Iza Zakona o slobodi vjeroispovijesti stala je većina od 45 poslanika, domašena je čak i ona famozna referendumska granica od 55 odsto. I ne samo to: Zakon je usvojen glasovima svih poslanika vladajuće koalicije, ali i opozicione Socijaldemokratske partije.

To je bitna poruka mnogima u Crnoj Gori, ali i mnogima u međunarodnoj zajednici većina u Crnoj Gori je za modernu, sekularnu državu. Mračna, srednjovjekovna, priča SPC i njima uslužnih partija i koalicija nema podršku u parlamentu.

Ni na terenu: u petak veče je Demokratski front, najjača opozicona grupacija u parlamentu ostala bez podrške, ne samo opozicionih kolega, već svojih pristalica. Iako su, uz podršku sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, posebno agresivnog vladike Joanikija (Mićovića) pokušali da organizuju masovnu podršku na ulicama crnogorskih gradova prošle noći je izašlo tek četiri-pet hiljada fanatika. Dobro pripremljena i vođena crnogorska policija nije nasjela na provokacije, njje bilo incidenata ni većih obračuna, a u parlamentu je Vlada, predvođena premijerom Markovićem trpeljivo, politički balansirano pokušala da vodi kulturan dijalog. Istovremeno, vladajuća većina je ostala odlučna, čak i nakon razgovora premijera Markovića i mitropolita Amfilohija.

Tim vještim političkim manevrima, uz strogo kontrolisano i zakonito ponašanje crnogorske policije, Đukanović i Marković su postigli cilj: politička pobjeda bez trulih kompromisa. Pritom, usvajanje zakona koji je izazivao tolike reakcije sprovedeno je uz poštovanje skupštinske procedure, što dodatno ojačava legitimitet Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Država Crna Gora je, nakon 13 godina od obnove nezavisnosti, povukla ključni potez kojim se kreće u rješavanje položaja vjerskih zajednica, ali i uvođenja djelovanja SPC u pravne okvire, odnosno sistem države Crne Gore.

Sve ili ništa

Na drugoj strani “barikade” ostao je Demokratski front Andrije Mandića i Nebojše Medojevića. Osokoljeni podrškom patrijarha Irineja, zavarani mirnoćom vlasti koju su tumačili kao slabost, lideri DF-a zaigrali su “na sve ili ništa”. Mandić i ekipa su procijenili da će sprečavanjem da, se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti promovisati svoju grupaciju kao jedinog pravog zaštitnika Srba u Crnoj Gori, ali i jedinog istinskog političkog “glasnogovornika” pravoslavlja i imati vječnu podršku moćnog zaštitnika Srpske pravoslavne crkve.

Politička računica bila je jasna: DF se nadao da će tako konačno okupiti kao svoje pristalice sve crnogorske građane koji su vjernici SPC. U toj igri su, očito, smatrali da su sva sredstva dozvoljena: od vulgarnog ponašanja i uvreda, do otvorenih prijetnji nasiljem, zveckanja oružjem i “ratnim drugovima”, do najave paljenja parlamenta. Tu su bila proklinjanja, prijetnje nepravoslavcima i izdajnicima pravoslavlja, ali i zaklinjanja da će položiti vlastite živote, samo da spasu “svoju crkvu i svoju vjeru”. Neprimjerene poruke, vulgarno i primitivno ponašanje i vjerski fanatizam koji se čuo tokom rasprave u parlamentu toliko su zagadili javni diskurs u Crnoj Gori da se slobodno može govoriti i o ponašanju poslanika koje nije zabilježeno u istoriji crnogorskog parlamentarizma. Zlokobno je zvučalo.

Gubitnici

Ali, najavljeno herojstvo i spremnost na žrtvu, svelo se – na imitaciju nacionalističkog vandalizma iz devedesetih, iz parlamenata u Srbiji i SRJ i to haškog osuđenika Vojislava Sešelja gdje je mjera junaštva bila napadi na kolege poslanike, pokušaj upotrebe pirotehničkih sredstava i pokušaj srozavanja ugleda parlamenta kao najvažnije demokratske institucije. Izjave Andrije Mandića i drugih lidera DF-a o građanskom ratu, zakopanom oružju, paljenju parlamenta pratili su pokušaji totalne blokade gradova i saobraćajnica kroz pozive na nasilje i vjerske sukobe. Bio je to pokušaj ponavljanja scenarija „saoizacije”, stvaranja srpskih političkih enklava, nalik onima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Odgovor države je bio hirurški precizan: nikad bolje pripremljene službe bezbjednosti i policije, ne primjenjujući silu ili uz minimalnu upotrebu, nakon završetka glasanja efikasnom akcijom očistile su sve “zapreke na putu”. Tišina u petak ujutro sve je govorila: Demokrastki front je planirao da uzme sve, osvojili su ništa. Ako su im sva skorija istraživanja pokazivala rast uticaja, nakon što su u petak ujutri zbacili maske zaštitnika srpstva i pokazali karikaturalnu nesposobnost čak i da aktiviraju suzavac u parlamentu, Mandić i Medojević su postali najveći politički gubitnici. Mitroplit Anifilohije im neće zaboraviti put u Beograd i razgovore salrinej.om iza leđa čelnika Mitropolije crnogorsko-primorske. Neće im „zahvalan” biti ni vrh vlasti u Beogradu: dali su im svu potrebnu logistiku, a DF nije napravio nikavu veću destabilizaciju. Sad Mandiću i Medojeviću samo ostaje da iščekuju kako će Vrhovno tužilaštvo kvalifikovati njihove postupke. Za političku grupaciju koja je tvrdila da može voditi državu, dospjeli su na nivo političkih otpadnika koji okupljaju ekstremne radikalne pristalice sa kojima ostatak opozicije teško da može ostvariti saradnju.

Dobitnici

U vrhu crnogorske vlasti nakon burnih dana mogu biti zadovoljni: uspjeli su da ispune obećanje da će zakonski urediti odnose države i vjerskih zajednica; odoljeli su teškim iskušenjima i pokazali ono što najbolje znaju -vještinu vladanja. Jednu tešku, ličnu borbu, dobio je i poslanik Adrijan Vuksanović. Bilo je lijepo u parlamentu slušati poslanika Hrvatske građanske inicijative kako dostojanstveno, braneći zakon suprotstavljajući se ekstremizmu, ali i nekim radikalnim pozivima iz “njegovih redova” suštinski brani sve vrijednosti građanskog društva Crne Gore.

Za budućnost Crne Gore koja stremi Evropi, od izuzetnog značajabilo je i pozicioniranje SDP-a. Za Zakon o slobodi vjeroispovijesti glasalo je i troje poslanika SDP-a Draginja Vuksanović Stanković, Raško Konjević i Ranko Krivokapić čime je taj pravni akt dodatno dobio na legitimitetu, ali i ponovo “vratio” SDP kao saveznika suverenističkih stranaka. Taj status SDP je urušio posljednje četiri godine sarađujući sa prosrpskim strankama, što ga je koštalo gubitka parlamentranog statusa u Podgorici i još nekim gradovima. No, govor Ranka Krivokapića, nedvosmisleni stavovi o potrebi donošenja zakona i zaštiti interesa svih građana, potpuno je odbacio socijaldemokrate iz “orbite” Fronta. Ona flaša “kisjele” u glavu počasnog predsjednika SDP-a može se tumačiti kao opomena upravo bi tako izubijan bio SDP u koaliciji sa programski suprotstavljenim strankama, ne samo DF-om, nego i Demokratama.

Novi početak

Turbulentno usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti je, osim otvaranja mogućnosti za konačno, na pravu zasnovano, regulisanje odnosa vjerskih zajednica i države, značajno uticalo i na novi raspored snaga na političkoj sceni. Ali, ovo je tek početak jedne mnogo duže priče, koja ne seže samo do izbornog dana naredne godine. Budućnost Crne Gore i odnosi na političkoj sceni i dalje će, posredno ali značajno, zavisiti od budućih koraka koje čekaju crnogorsku vladajuću koaliciju. I zavisiće od istinske spremnosti vlasti da Zakon zaista sprovede u djelo: prvo kroz detaljan popis državne imovine, potom kroz upravne postupke za utvrđivanja prava svojine nad sakralnim objektima. Ali i, o čemu se sada malo govori, utvrđivanje prava svojine nad zemljištem koje je zauzela Srpska pravoslavna crkva na teritoriji. Crne Gore i koje uglavnom služi za unosan građevinski biznis. Dakle nije sve u vjeri, politici i ljubavi prema Bogu, ima mnogo toga i u novcu koji se obrće u Crnoj Gori. Tačnije: usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti je tek početak, biće još mnogo razloga za nova sporenja.