Predsjednik Udruženja Crnogoraca u Srbiji: Crnogorski identitet sistemski potisnut, obesmišljen i prepušten stihiji

Dok se Crna Gora suočava s najdubljom krizom političkog povjerenja i identitetske nesigurnosti od obnove nezavisnosti, postaje sve jasnije da je crnogorski identitet – kako u zemlji, tako i u dijaspori – sistemski potisnut, obesmišljen i prepušten stihiji. U društvu preplavljenom nacionalističkim parolama, izblijeđelim evropskim obećanjima i odsustvom državne strategije, Crnogorci postaju manjina u vlastitoj zemlji i nevidljiva zajednica van njenih granica, piše Pobjeda.

Rašo Vučinić, predsjednik Udruženja Crnogoraca u Srbiji, u razgovoru za Pobjedu otvoreno govori o stanju u Crnoj Gori, zabludama poslije političkih promjena 2020. godine i potpunoj zapuštenosti crnogorskog identiteta – posebno među iseljenicima.

Matica ćuti

“Nijesmo ni politički prisutni, a ni kulturno vidljivi – a matica ćuti”, kaže on, ukazujući da se Crnogorci u Srbiji danas bore i za elementarno pravo da postoje kao narod.

Vučinić komentariše aktuelnu političku situaciju u Crnoj Gori i naglašava da Crna Gora danas izgleda kao jedno nezrelo političko društvo u cjelini.

“Ekstremističke nacionalne parole postale su dio svakodnevice, dok je evropski put Crne Gore ušao u najdublji zastoj od obnove nezavisnosti. Umjesto evropskog uticaja, dominantnu ulogu igra američki lobi, dok Njemačka, iako najangažovanija, ne uspijeva da povrati inicijativu u okviru EU agende. Politički osvješćeniji dio građana povukao se u apstinenciju jer u postojećim partijama ne vidi ni tračak nade za stabilizaciju države i osnaživanje institucija. Mlade generacije su pasivne, ne zbog lijenosti, već zbog dubokog razočaranja. Oni koji se politički angažuju to najčešće rade vođeni ličnim interesom, a ne idejom opšteg dobra”, poručuje Vučinić.

Navodi da društveni impuls za promjenom – volja da se nešto suštinski popravi – gotovo da ne postoji. Takođe ocjenjuje da su vrijednosti na kojima počiva Evropska unija sve udaljenije od Crne Gore.

“U takvom ambijentu, teško je zamisliti političku scenu naredne četiri godine ukoliko u njoj i dalje dominiraju iste partije, isti ljudi i obrasci ponašanja. Ipak, vjerujem da će doći do preokreta. Ovakav odnos prema državi, iz ugla običnog čovjeka, jednostavno nije održiv. Vjerujem da će se mladost probuditi iz dubokog političkog sna i, uz podršku iskusnih intelektualaca i dokazanih profesionalaca, povesti Crnu Goru putem koji će se bitno razlikovati od ovog kojim danas tumara”, kazao je.

Smatra da se identitet i interesi crnogorskog naroda u Crnoj Gori danas ne štite na adekvatan način.

“Nacionalna politika u Crnoj Gori u potpunosti je pogrešno postavljena – ne ostavlja prostor za okupljanje građanski orijentisanih birača, niti nudi viziju koja bi prevazišla hronične podjele. Građanima je dosta vještačkih sukoba i retorike prošlosti; očekuju nove platforme koje će ponuditi realne odgovore i put ka jedinstvu. Državni organi danas ignorišu identitetske teme, smatrajući ih završenim ili nevažnim, ali to je iluzija – jer živimo na Balkanu, gdje takve teme i dalje oblikuju stvarnost”, ističe Vučinić dodajući da ne zagovara agresivnu nacionalnu politiku.

Kaže da ona nije u duhu crnogorske političke kulture – ali je neophodno razviti novi, zreo oblik identitetskog dijaloga, koji će omogućiti da ta pitanja konačno budu zatvorena.

“Tek kada prevaziđemo opsesiju prošlošću, možemo se okrenuti budućnosti u kojoj će glavne teme biti nauka, kultura, sport i moderna infrastruktura. Nema stabilne države bez zdravog društva – a mi smo, nažalost, to društvo u međuvremenu potpuno zanemarili”, poručuje Vučinić.

Nakon famozne smjene vlasti 2020. godine, mnogi su, smatra on, očekivali da će se polarizacija u društvu smanjiti – posebno jer su oni koji su se godinama predstavljali kao „ugroženi“ preuzeli vlast na gotovo svim nivoima.

“Postojala je i nada da će se srbijanska politička elita konačno povući iz crnogorskih identitetskih pitanja. Međutim, tada sam javno istupao sa stavom da će situacija postati još gora. Danas, nažalost, moram da konstatujem da sam bio u pravu. Zašto? Srbija je od Crne Gore očekivala radikalne zaokrete u nacionalnoj politici, a zauzvrat je dobila premijera Zdravka Krivokapića – čovjeka koji se jasno izjašnjava kao nacionalni Crnogorac i koji je odbio da potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Treba biti precizan: pokojni mitropolit Amfilohije ga je i predložio na tu funkciju, ali mu je dao vrlo specifične smjernice. Možda će me zbog ovoga mnogi napasti, ali ostaje činjenica da je Amfilohije u posljednjoj godini života značajno revidirao svoje stavove, kako o nacionalnim, tako i o crkvenim pitanjima. Litije su počele pod trobojkama, ali su završene pod crnogorskim državnim zastavama – isključivo po njegovoj odluci. Od negiranja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, došao je do pozicije da javno zagovara njenu punu samostalnost”, poručuje Vučinić dodajući da je ovo važno razumjeti da bismo shvatili put Zdravka Krivokapića, koji je, paradoksalno, vrlo brzo nakon što je postao premijer, za Beograd postao veći problem nego što je to bio Milo Đukanović.

Politička polarizacija

“Upravo ta dinamika dodatno produbljuje političku polarizaciju, a njena posljedica je i osjećaj nesigurnosti Crnogoraca u Srbiji – koji su sve više svedeni na status nepoželjne manjine”, objasnio je Vučinić.

Kao pripadnik Crnogoraca u Srbiji tvrdi da se trenutno suočavaju sa mnogim problemima – od kulturne vidljivosti do političke reprezentacije.

“U političkom smislu, Crnogorci u Srbiji danas praktično ne postoje – i vjerovatno još dugo neće postojati, jer je za ozbiljno političko pozicioniranje neophodno najprije probuditi identitetsku svijest. A to je nemoguće bez snažnijeg prisustva matične države u dijaspori i bez ozbiljne, dugoročne strategije – koje, nažalost, nikada nije bilo. Kulturna vidljivost Crnogoraca u Srbiji svodi se na povremene lokalne događaje koje organizuje nekolicina zavičajnih udruženja, najčešće jednom godišnje. Takvi napori, iako dragocjeni, nijesu dovoljni za očuvanje kulture i tradicije. Ipak, treba odati priznanje tim udruženjima – jer sve što rade, rade samostalno, s mnogo entuzijazma i bez sistemske podrške”, smatra Vučinić.

O tzv. Nacionalnom savjetu Crnogoraca u Srbiji kaže da nema ni potrebe govoriti.

“Javna je tajna kako je formiran, ko stoji iza njega i čije interese zaista zastupa. Jedini realni oslonac koji Crnogorci u Srbiji mogu imati dolazi iz same Crne Gore – kroz ministarstva vanjskih poslova i dijaspore. Tu postoji ogroman prostor za unapređenje odnosa, a postoji i dovoljno stručnog kadra među nama u Srbiji koji godinama radi na ovom pitanju. Već imamo razrađenu strategiju koja bi, uz minimum političke volje iz matice, mogla donijeti ozbiljan iskorak u afirmaciji i zaštiti crnogorskog identiteta u Srbiji. Iz Srbije je krenulo urušavanje crnogorskog identiteta, iz Srbije mora krenuti i povratak crnogorskim nacionalnim korijenima”, poručuje Vučinić.

Crnogorci u Srbiji, po njegovim riječima, nemaju prostora za očuvanje svog identiteta, jezika i kulture.

“Mi za to ne možemo kriviti Srbiju koja tako sprovodi svoju nacionalnu politiku, ukoliko je naša matica već decenijama nezainteresovana. Mi treba da uradimo ono što je do nas, a onda će nas Srbija možda više cijeniti i pružiće nam veći prostor kako bismo se bavili očuvanjem svog identiteta. Najlakše je kriviti Srbiju, ali to nije korektno jer što bi se ona bavila Crnogorcima ukoliko ni Crnu Goru ne zanimaju”, zaključuje Vučinić.

Neće im uspjeti da prekrajaju istoriju i skrnave dukljanske temelje

Vučinić, komentarišući održavanje Sabora Srpske pravoslavne crkve na lokalitetu Duklje, ističe da pokušaji prekrajanja istorije i skrnavljenja dukljanskih temelja ne samo da neće uspjeti, već će dodatno ubrzati proces identitetskog buđenja u Crnoj Gori.

“Građani sve jasnije vide razliku između političke mitologije i istorijskih činjenica – a to je prvi korak ka istinskoj emancipaciji crnogorske svijesti. Duklja je prva crnogorska država i kraljevina – o tome su nas učili čak i srpski istoričari, sve donedavno. Srpska pravoslavna crkva je dugo s prezirom gledala na pomen Duklje, a Crnogorci su često nazivani „Dukljanima“ u pogrdnom kontekstu. Za neke je to bila uvreda – za nas, to je ime kojim s ponosom označavamo vlastiti državni i kulturni kontinuitet. Ne ulazim dublje u istoriografske rasprave – za to postoje daleko stručniji – ali ako se zna da se Stefan Prvovjenčani u vlastitoj povelji iz Žiče naziva prvim srpskim kraljem, onda je jasno da vladari Duklje ne mogu biti svrstavani u srpsku istoriju. U naučnim krugovima već odavno postoji konsenzus: Raška je bila prva srpska država, a Duklja prva crnogorska”, poručio je Vučinić.

SPC sve više razara i dijeli zajednicu

Komentarišući izjavu mitropolita Joanikija o Pavlu Đurišiću, koju su mnogi okarakterisali kao veličanje ratnog zločinca, Vučinić je kazao da, nažalost, izjava mitropolita Joanikija još jednom potvrđuje koliko se crkva udaljila od izvornog jevanđeljskog učenja.

“Umjesto da bude glas pomirenja i duhovne sabornosti, Srpska pravoslavna crkva je sve više postala instrument etnofiletizma – izopačenog spoja vjere i nacionalizma – koji razara i dijeli zajednicu. Veličanje figura poput Pavla Đurišića, koji je istorijski dokumentovano sarađivao sa fašističkim okupatorima, potpuno je neprihvatljivo i sramotno, posebno kada dolazi iz crkvenih krugova. Baviti se i danas, u 21. vijeku, narativima četnika i partizana znači svjesno zadržavati društvo u rovovima prošlosti, umjesto da se otvore putevi ka pomirenju i zajedničkoj budućnosti”, kazao je Vučinić poručujući da je istorija jasna: zna se ko je bio na strani antifašističke borbe, a ko je primao čelične krstove od Hitlera.

“Te teme bi, da je sreće, bile zatvorene i prevaziđene. Crkva bi trebalo da bude prva koja odbacuje svaku vrstu nacionalističke isključivosti – jer je upravo nacionalizam, u svojoj suštini, najveća jeres protiv hrišćanskog učenja o ljubavi, miru i zajedništvu”, istakao je Vučinić.