Radoman: Svetosavski mesija birao apostole za operaciju srpski svet

Vesna Šofranac

Sasvim je prozirno da su ovaj mandatar i ova vlada dio jedne šire operacije poznate pod imenom “srpski svet”, čiji je prvenstveni cilj etnoinženjering i civilizacijsko potonuće Crne Gore u srpsko-ruske kolonijalne i velikodržavne močvare, kaže u intervjuu Vikend novinama prodekan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Aleksandar Radoman.

Radoman poručuje da naivno djeluju pojedini intelektualci i udruženja, “sablažnjeni novom crnogorskom društvenom i političkom scenom”, koji se obraćaju mandataru da preispita opravdanost pojedinih rješenja u njegovim apostolatima.

“Svi su apostoli brižljivo probrani u skladu s misijom svetosavskoga mesije. Onima koji tu misiju neće da prepoznaju, varajući se da je riječ samo o personalnim promašajima i ishitrenim gafovima, zaludno je išta objašnjavati”, naglašava Radoman.

Javnost je zatečena izjavama mandatara Zdravka Krivokapića, počev od toga da ne treba slaviti Dan pobjede, najave formiranja apostolske vlade, te posljednjih poruka da se pravi vjernici neće zaraziti ako se pričešćuju jednom kašičicom… Da li se iza nebuloznih izjava krije manipulator pažljivo izabran da sprovede nečiji plan?

RADOMAN: Po svemu što smo dosad mogli čuti i viđeti pretpostavljam da se mandatarov plan svodi na ispunjenje Proviđenja. Ako je zaista umislio da je Isus, nadam se da neće čekati da se pojavi Juda ili da ga se Petar tri puta odrekne, već će, u skladu s vlastitim istorijskim umišljajem, podnijeti žrtvu za svoj narod i, da baš ne idemo u krajnost s raspećem, vratiti povjereni mu mandat te ustupiti mjesto nekome kompetentnijem i manje opterećenom mesijanskim pozivom. Doduše, na osnovu njegove potonje izjave o koronavirusu da se „ako imate vjeru, nećete zaraziti pričešćem”, u trenutku dok srpski patrijarh i dva episkopa s teritorije Crne Gore boluju od koronavirusa, a mitropolit se upokojio, zbilja bi se moglo zaključiti da mandatar kao kakav neprevaziđeni duhovni autoritet levitira daleko iznad čak i crkvene organizacije, čiji prvosveštenici za njegov ukus izgleda nijesu vjerujući.

O čemu se onda radi?

RADOMAN: Sasvim je prozirno da su ovaj mandatar i ova vlada dio jedne šire operacije poznate pod imenom „srpski svet”, čiji je prvenstveni cilj etnoinženjering i civilizacijsko potonuće Crne Gore u srpsko-ruske kolonijalne i velikodržavne močvare. Pokazuje to i izbor ljudi koje je pozvao u svoju vladu, ali i ukupni sociokulturni ambijent, počev od crkvenoga uticaja pa do medijske i institucionalne podrške projektu koji stiže iz Srbije i manjega entiteta Bosne i Hercegovine.

Kakvo je Vaše mišljenje o ekspertima u budućoj vladi? Što ih je preporučilo?

RADOMAN: Ako se ne varam, ideja ekspertske vlade promovisana je kao koncept diskontinuiteta u odnosu na raniji birokratsko-klijentelistički milje koji je krasio sve crnogorske vlade u potonjih trideset godina. Ne mogu da govorim o ljudima koji dolaze iz oblasti koje mi nijesu bliske i koje zapravo ne poznajem, ali ono što je vidljivo bez ikakve posebne analize nečijih biografija jeste da je ovo vlada Srpske crkve u Crnoj Gori. Da je mandatara u politiku uvukla Srpska crkva čuli smo i od ljudi s njegove liste i od čelnika SPC, da su resore dobili snaha jednoga od episkopa, sestrić drugoga episkopa, brat uticajnoga podgoričkog paroha, pravni savjetnik SPC u Crnoj Gori, agilni lobista protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti te predsjednica NVO iznikle iz crkovnih protesta, i to smo više puta čuli. Informacijom o bliskim vezama jednoga ministra s članom mandatarove familije upotpunila se slika o klerikalno-nepotističkome konceptu koji je naprosto učinio smiješnom priču o ekspertskoj vladi, makar se u svojstvu ikebane u njoj našlo i nekoliko moguće kredibilnih kadrova.

Nova parlamentarna većina predložila je bila da se izbor nove vlade obavi 24. novembra ove godine. Tog dana 1918. počelo je zasijedanje takozvane Podgorićke skupštine. Iako je sjednica pomjerena, može li biti slučajnosti u izboru prvobitnog datuma?

RADOMAN: Da shvatimo namjere nove većine nije uopšte bilo potrebno zakazati sjednicu na dan kad je rad započela Podgorička skupština. Taj znakoviti detalj možda i jeste bio slučajnost, bar nas u to uvjerava aktuelni predšednik Skupštine, koji je izigravajući demokratu odgodio njeno zakazivanje, no sasvim je izvjesno da je nova skupštinska većina namjerna da realizuje nešto što bismo mogli nazvati kontrareferendumom.

Na šta mislite?

RADOMAN: Ne mislim na raspisivanje novoga plebiscita jer za tako što još nemaju tehničkih mogućnosti, već na urušavanje svih tekovina referenduma iz 2006. godine. Nova skupštinska većina dobijena na talasu 8-mjesečnih crkovnih protesta čija je vlada dogovarana u manastirima i sastavljena ubjedljivom većinom od ljudi koji su u familijarnim ili kakvim drugim relacijama s čelnicima SPC u CG ili u najgorem slučaju samo savjetnici i poklonici te pseudohrišćanske organizacije, suštinski je protivna ustavnome određenju ove zemlje kao građanske i sekularne države. Da ne spominjem da je njenom nacionalnom i vjerskom jednoobraznošću, i priličnom ideološkom ujednačenošću, direktno zaboden prst u oko crnogorskome multikulturalizmu. Zasad smo od mandatara čuli da Dan pobjede nad fašizmom više ne bi trebalo proslavljati, a od kandidatkinje za ministarku prosvjete, nauke, kulture i sporta da je iako je „žensko” četnik, pa će, sasvim izvjesno, i četvrti temelj savremene Crne Gore antifašizam biti doveden u pitanje.

Ambasador Srbije Vladimir Božović odustao je od odavanja počasti “oslobodiocima Budve”. Prije toga je pozvan u MVP na razgovor. Kako vidite namjeru ambasadora kao i institucionalni odgovor Crne Gore?

RADOMAN: Namjera ambasadora nije nikakvo iznenađenje. Niti je to prvi ambasador te zemlje s takvim namjerama niti će ta zemlja namjere u doglednoj budućnosti promijeniti. Riječ je zapravo o kontinuitetu 150-godišnjega kolonijalističkog pristupa Crnoj Gori. Institucionalni odgovor je, ako sam dobro pratio, uslijedio tek nakon otvorenog građanskog bunta. Čini mi se da je i građanskoga bunta i institucionalnoga odgovora u prethodnome periodu poprilično nedostajalo, a osobito ovoga drugog. Naročito se to može reći upravo za Ministarstvo vanjskih poslova, čija je autistična politika, uz naopako birokratsko kadriranje, umnogome dovela Crnu Goru u situaciju u kojoj se danas nalazi. Čast nekolicini ambasadora koji su u crnogorskome diplomatskom miljeu djelovali kao izuzetak.

Među predloženim ministrima najviše komentara izazvao je predlog da na čelu četiri resora prosvjete, kulture, nauke i sporta bude izvjesna Vesna Bratić, prepoznata po skandaloznim izjavama i primitivnim komentarima. Imate li ikakvo racionalno objašnjenje za izbor Bratićke na čelu resora koja su presudni za oblikovanje identiteta?

RADOMAN: Jedino racionalno objašnjenje jeste da je riječ o predstavljanju nove identitetske politike Vlade Crne Gore, čija će idejna platforma biti promocija fundamentalizma, klerofašizma, segregacije, kulturrasizma, šovinizma i sl. Nemojmo se zavaravati da je riječ o pojedinačnome kadrovskom propustu jer je mandatar prvo pronašao podesnu osobu za svoje namjere, pa tek onda osmislio kako da joj prilagodi ministarske resore i onda sve to opravdao navodnom racionalizacijom. Dakle, to je čvrsti mandatarov izbor da pospremi stvari u tri ključna identitetska resora i to u susret popisu u Crnoj Gori. Da ne budem nedorečen nemam nikakav problem s predloženom kandidatkinjom i podržavam njeno pravo da iznosi svoje mišljenje.

Međutim…

RADOMAN: Problem je, međutim, što su njeni stavovi u dramatičnome nesaglasju s ustavnim i vrijednosnim određenjima ovoga društva i dok je ovo društvo još formalno građansko i sekularno, osoba takvih svjetonazora ne bi smjela biti ministar ni prosvjete ni kulture, a ni nauke. Ne znam kako bi uopšte mogla biti i prosvjetni radnik! Kad nova skupštinska većina izmijeni Ustav i Crnu Goru proglasi teokratijom, bujrum! Problem, dakle, nije u kandidatkinji i njenim stavovima, već u mandataru koji ju je upravo zbog takvih stavova i predložio i još više u onima koji će glasati takvu vladu. Egzaltirana podrška konceptu crkovne vlade koja je stigla od Predsjedništva i Glavnoga odbora URA-e pokopala je sve programske i deklarativne principe u koje se taj bivši građanski pokret busao godinama unazad. Viđelo se, zapravo, da njihovo insistiranje da se zadrži kontrola nad bezbjednosnim sektorom, diktirano u nekoj od podgoričkih ambasada, nije rezultat njihove brige za nacionalne interese, jer su te interese debelo bacili pod noge darujući svetosavcima tri ključna identitetska resora.

Protiv ovakvog sastava vlade najviše se buni DF dok predlog mandatara podržava GP URA. Da li je upravo URA najveći krivac što se Crna Gora danas nalazi u ovakvoj situaciji?

RADOMAN: To što je DF deklarativno nezadovoljan sastavom Vlade prirodna je posljedica činjenice da je riječ o političkome pokretu koji je bio okosnica desničarske opozicione kolone na proteklim izborima i koji je nakon DPS-a kao temelj koalicije „Za budućnost Crne Gore” dobio najveći broj mandata u Skupštini. U parlamentarnim demokratijama stvari su tu prilično jasne vladu formira politički subjekt koji je na izborima osvojio većinu. Međutim, subjekt koji je u ovome slučaju bio nosilac izborne pobjede u procesu formiranja vlade apsolutno je opstruiran i to dakako proizvodi nezadovoljstvo i frustracije, a vladu, izuzev mandatara, čine ljudi za koje niko nije glasao.

Što je u pozadini?

RADOMAN: Koliko mogu da vidim, na sceni je pokušaj distanciranja od predvodnika DF-a ne bi li se na desnici formiralo novo političko jezgro, kadro da se spoljnim i unutrašnjim partnerima prikaže kao manje ekstremno u odnosu na DF. Srpska crkva u Crnoj Gori i njene mecene, medijski koncern Vijesti i dio predatorskoga NVO sektora logistička su podrška za kreiranje toga novog političkog subjekta. No, osim kozmetičkih promjena u kojima bi taze Krivokapić zamijenio istrošenoga Mandića, jugend Milačić nekontrolisanoga Medojevića, umiveni Gojko Perović omraženoga Peđu Bulatovića, krilatica „sažeži ognjem Gospode” onu „gazi bezbožnike” i sl. ne vidim da bi taj politički eksperiment donio bilo kakav boljitak ozbiljno oboljeloj crnogorskoj političkoj sceni. Zapravo, teško da bih mogao u redovima DF-a naći ekstremnije zastupnike velikosrpskoga koncepta od onih koje je oko sebe okupio mandatar Krivokapić. Još bih teže mogao naći svetosavcima servilnijega političara od Krivokapića. Uloga URE tu je, razumije se, najnečasnija, jer kakva god da se prepucavanja dešavaju između velikosrpskih partija, oni unitarističke političke ideale napuštiti neće, a je li URA prevarila svoje birače koaliranjem sad već na veliko sa Srpskom crkvom i njenom ideologijom, neka procijene oni koji su ih glasali.

CRNOGORSKA MLADOST SE TRGLA IZ LETARGIJE

Na društvenim mrežama sve je više grupa građana, pogotovu mladih, koji otvoreno staju u odbranu građanske suverene Crne Gore…

RADOMAN: Dok je prethodna vlast, uljuljkana višedecenijskim privilegijama i otuđena od građana, posvećivala nedovoljno pažnje omladinskome aktivizmu i zanemarivala značaj neformalnoga obrazovanja a u okviru formalnoga njivila kadrove čije je ideologija pretežno stanovala izvan Crne Gore, Srpska crkva je uspjela da zauzme uticajan prostor na društvenim mrežama i u prostoru omladinskoga aktivizma. Međutim, kao da je izborni rezultat djelovao otrežnjujuće, pa su već skupovi na Cetinju i u Podgorici pokazali da energija nije potrošena u ovih 14 godina koje su, pored vidnih spoljnopolitičkih uspjeha, obilježile i socijalna nepravda, partitokratija, nejednakost pred zakonom, korupcija, trule daske u sistemu…

Crnogorska mladost se trgla iz letargije, spontano okupila i pokazala da ima još onih koji su civilizovano i iskreno spremni da se bore za svoju zemlju i njene vrijednosti. To hrabri i raduje, a moglo bi biti za nauk i dezorijentisanim političkim partijama građanske orijentacije, uspavanim kulturnim ustanovama, medijima, nevladinim organizacijama i pojedincima, da je krajnje vrijeme da se okupimo oko zajedničke platforme odbrane građanske, sekularne, multikulturne i antifašističke Crne Gore.

CRNA GORA NIKAD NIJE BILA VIŠE PAGANSKA NO ŠTO JE DANAS

Crnogorsku javnost uznemirilo je raskopavanje grobnice mitropolita Arsenija Plamenca u Manastiru Gornji Brčeli…

RADOMAN: Riječ je dakako o kontinuitetu bahatoga, nekrofilskog i kulturocidnog ponašanja Srpske crkve u Crnoj Gori. Opet smo imali situaciju u kojoj je građanski bunt skrenuo pažnju na devastaciju crnogorskoga kulturnog nasljeđa, nijesu to učinile ni ovaj put ustanove koje uporno kaskaju u sprovođenju zakona. Očito je da naše institucije reaguju tek nakon prozivke koja se ne može utišati. SPC u Crnoj Gori se ponaša onako kako je navikla. Pođite samo do Skadarskoga jezera, pogledajte na šta danas liče manastiri Balšića na Starčevu, Beški, Moračniku, pokušajte ispod debeloga sloja betona i maltera da pronađete tragove predromaničkoga graditeljstva na goricama, skoknite do Ostroga, Podmaina ili Ždrebanika, đe gođ da stignete, dočekaće vas ista slika skarednoga uništenja tragova tradicionalnoga crnogorskog graditeljstva, devastacije sakralnih spomenika i uništenja prostora što nikakve komisije i inspekcije ne mogu vratiti u prvobitno stanje.

U igri gluvih telefona između nivoa nadležnosti i svjesnoga nemara ili nesposobnosti pred našim očima netragom nestaje najvredniji segment našega kulturnog nasljeđa. A to novosazdano grdilo, pod imenom „duhovne obnove”, ide u osobito važan dio žitija onoga za kojega se veli da nas je pomirio i vratio Hristu, iako Crna Gora nikad nije bila dublje podijeljena i više paganska no što je danas. Tradicionalne crnogorske sakralne građevine kao da su mizerne u očima graditelja svetosavskih hramova.

Stoga valjda i jedino svoja zdanja nazivaju hramovima, kao da su naše iz teške siromaštine sagrađene crkve manje hramovi od njihovih udžbeničkih primjera kiča.