Sjeverna Makedonija u NATO-u: Rusija spala na Srbiju i entitet RS

Ovo je istorijski trenutak za Sjevernu Makedoniju. To dolazi nakon godina upornosti, odlučnosti i predanosti reformi. Ulazak u NATO dobar je za Sjevernu Makedoniju. To je dobro za stabilnost zapadnog Balkana. To je dobro i za međunarodni mir i sigurnost, rekao je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg na svečanosti prijema Republike Sjeverne Makedonije u punopravno članstvo kao 30. članice Saveza posljednjih dana marta.

Povod za konflikte

U njegovom govoru bilo je primjetno insistiranje da ovaj čin „doprinosi miru i stabilnosti na zapadnom Balkanu“, odnosno na području gdje redovno dolazi do varnica na pitanju – treba li neka zemlja pristupiti NATO-u ili ne.

Tako je bilo (i još je) kada se ovo pitanje pokretalo u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji. Time se pitanja članstva definiše kao suština strateških konflikata na Balkanu. Zato je značajan Stoltenbergov fokus na mirotvornom značaju prijema.

No, pored tenzija koje ovo pitanje izaziva u BiH, specijalnog djelovanja prema Crnoj Gori čak i nakon što je postala članica, može li se očekivati da ulazak Sjeverne Makedonije prođe bez naknadnih komplikacija? Kakav put očekuje Bosnu i Hercegovinu?

Makedonska Vlada euforično likuje zbog ovog strateškog uspjeha državne politike.

“Ispunili smo generacijski san!“ navodi se u saopštenju Vlade građanima.

“Čekali smo ovaj dan gotovo 30 godina”, objavila je na svom Twitteru Radmila Sekerinska, ministtarka obrane Sjeverne Makedonije.

Ali, put do toga bio više nego trnovit. Tokom 2017. Skoplje su potresale masovne demonstracije, a izvršen je i upad maskiranih (!?) demonstranata  u Sobranje u vrijeme zasjedanja o ustavnim promjenama. Za to je Moskva optuživala SAD i EU, dok su sa Zapada stizale kontraoptužbe da upravo Rusija manipuliše makedonskim desničarima iz VMRO-DPMNE kako bi se spriječile reforme koje deblokiraju NATO put Makedonije.

Rusko-američko prepucavanje

U posljednjoj fazi procesa i nakon prijema indikativne su bile dvije stvari. Prvo, Američki senat je koncem 2019. godine sa 91 glasom za i dva protiv ubjedljivo glasao za ratifikaciju prijema Sjeverne Makedonije u NATO što je indikator posebne važnosti ovog pitanja za SAD.

Kao drugo, ruski predsjednik Vladimir Putin istovremeno je na sastanku ruskih vojnih čelnika u Sočiju upozorio da je „širenje NATO-a prijetnja za Rusiju“.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova saopštenjem je i objasnilo prijetnju.

“Uvlačenje Makedonije silom u NATO samo potvrđuje da je politika „otvorenih vrata“ postala instrument za dobijanje kontrole nad geopolitičkim teritorijama.“

Istog dana kada je makedonska zastava podignuta pred sjedištem Alijanse u Bruxellesu portparolka ruskog MVP-a Marija Zaharova izjavila je da „Rusija ne shvata od kakve to prijetnje će NATO da štiti Makedoniju.“ I inače, čest ruski argument protiv širenja NATO-a je „ nepostojanje prijetnje od Moskve nakon disolucije Sovjetskog Saveza 1991. godine“, kako je za Reuters izjavio upravo Vladimir Putin.

NATO s druge strane zastupa sasvim drugačiju argumentaciju politike proširenja i odnosa među članicama.

„Članstvo Sjeverne Makedonije u NATO-u pitanje je Sjeverne Makedonije i Alijanse. Nijedna treća strana se ne može miješati. Svaki narod ima pravo sama odlučiti o svojoj budućnosti – i slobodno odabrati svoj politički i sigurnosni aranžman s drugim narodima i organizacijama. To je temeljno načelo evropske bezbjednosti koje smo svi potpisali u Helsinškom završnom aktu, uključujući Rusiju,“ kaže oficir NATO-a za medije Daniele Riggio.

Državni sekretar SAD Mike Pompeo takođe je na zvaničnoj stranici NATO-a naglasio da će makedonsko pristupanje „doprinijeti većoj integraciji, demokratskoj reformi, trgovini, sigurnosti i stabilnosti širom regiona”.

Iskustvo Crne Gore

Međutim, iskustvo Crne Gore upozorava nas da članstvo i stabilnost ne idu nužno zajedno tj. da se formaliziranjem punopravnog članstva u NATO-u ne deaktivira politika suprotstavljanja širenju i to u svojoj najdestruktivnijoj formi.

To je demonstrirano u Podgorici u oktobru 2016. godine. Pokušaj državnog udara dobio je u maju 2019. sudski epilog tako što su „za terorizam i stvaranje kriminalne organizacije“ osuđeni dvojica Rusa, devet državljana Srbije i funkcioneri opozicionog Demokratskog fronta, svi povezani sa raznim bezbjednosnim službama.

Rusija i Srbija su, naravno, negirali umiješanost, ali niko ozbiljan nije povjerovao u „spontanost događanja naroda“ u Podgorici.

Takođe, i masovne demonstracije inicirane Zakonom o slobodi vjeroispovjesti, a javno podržane od Srpske pravoslavne crkve i zvaničnika Srbije, u suštini su udar na prozapadnu politiku vlasti u Podgorici i članstvo u NATO-u.

Samo je pandemija korona virusa zasad spriječila kritičnu masu prosrpskih demonstranata da postanu ozbiljna prijetnja vlasti predsjednika Đukanovića.

Stoga je logično pitanje s početka – čeka li i Sjevernu Makedoniju sličan scenarij. Još 2018. godine Moskva je diplomatski zaprijetila Skoplju da bi, kako je prenijela VOA, „…planovi uključivanja Makedonije u NATO mogli da imaju negativne efekte na regionalnu bezbjednost i bilateralne odnose“!

Jens Stoltenberg, svjestan mogućnosti suptilnih i prikrivenih oblika podrivanja NATO-a upravo je na inauguraciji makedonskog članstva poslao poruku Moskvi i njenim balkanskim saveznicima, koja može značiti da se nešto očekuje, ali i da je NATO spreman.

Spremni za hibridni rat

„NATO je tu da pomogne saveznicima. U novembru prošle godine, novi NATO tim za protu-hibridnu pomoć priskočio je u pomoć Crnoj Gori, na zahtjev njihove vlade. Ovaj tim, koji je boravio u Podgorici, posebno je osmišljen kako bi pomogao Savezu u suzbijanju širokog spektra takozvanih “hibridnih” napada, mješavine otvorenih i prikrivenih operacija, vojnih i nevojnih sredstava agresije. Ovo je vrsta praktične pomoći koju NATO i saveznici pružaju jedni drugima svaki dan! A Sjeverna Makedonija sada ima najbolje prijatelje i najbolje saveznike na svijetu“, kaže Stoltenberg.

Osim spremnosti Alijanse, ključni hendikep aktera eventualnog podrivanja Makedonije je činjenica da danas više nemaju bitna uporišta unutar zemlje. Zato će biti teško ponovo proizvesti tenzije i okupiti kritičnu masu, kao 2017. godine, kada se ipak nije uspjelo svrgnuti garnituru predvođenu premijerom Zoranom Zaevim. Taj kritični trenutak nije iskorišten i teško je ponovljiv.

U komentaru to naglašava i ministar odbrane Bosne i Hercegovine Sifet Podžić:

„U Makedoniji su mogući pokušaji sličnih scenarija kao u Crnoj Gori, ali to neće promijeniti situaciju prvenstveno zato što članstvo u NATO plebiscitarno podržava 90 posto populacije Sjeverne Makedonije bez obzira na nacionalnu i drugu pripadnost“, procjenjuje Podžić.

Ali, reakcije protivnika NATO-a mogu se reflektirati i drugdje jer „…nesporno je da Rusija vodi hibridni rat na Balkanu, te da svoje ciljeve ostvaruje prvenstveno preko Srbije i Republike Srpske. Siguran sam da će se to nastaviti, moguće i pojačati sve dok se ne postigne dogovor sa glavnim igračima o ostvarivanju ciljeva u drugim regionima, prvenstveno u Ukrajini i Gruziji pa i Siriji.“

Novi odnos snaga

Članstvo Sjeverne Makedonije u NATO-u nameće i jedno pitanje geostrateške prirode – mijenja li se nešto u odnosu snaga među supersilama i regionalnim akterima?

U vojno-strateškom smislu buduće prisustvo NATO snaga u ovom dijelu Balkana ne znači posebno pojačavanje prijetnje za Moskvu budući da su neke članice npr. Rumunija i Bugarska već pozicionirane mnogo bliže ruskoj teritoriji, nego Makedonija.

U političko-simboličkom smislu uključenje 30. članice u NATO je novi bolan poraz Moskve kao i svako dosadašnje teritorijalno širenje Alijanse. Teritorijalizacija uticaja veoma je bitna i za Moskvu te se Makedonija može smatrati izgubljenom bitkom.

Formalno su na Balkanu kao prostori gotovo neometanog uticaja ostali još Srbija i bosanski entitet Republika Srpska. Upravo činjenica da je Rusija „spala“ na ova dva saveznika pojačava rizik po stabilnost regije i signalizira mogućnost agresivnog djelovanja Moskve radi očuvanja uticaja na preostalom prostoru bez NATO ingerencija.

Ministar Sifet Podžić vjeruje da „kratkoročno može doći do usložnjavanja političkih odnosa i sigurnosne situacije u regionu, ali dugoročno prijemom Sjeverne Makedonije situacija u regionu će se stabilizovati.“

Profesor Dimitar Bechev sa Univerziteta Sjeverna Karolina u svojoj studiji „Ruski strateški interesi i alati za utjecaj na Zapadni Balkan” rađenoj za NATO kaže:

„Imati uporište na Balkanu znači utjecati na odluke o strateškim pitanjima od neposredne važnosti za Rusiju. Moskvu pokreće geopolitika, a druga pitanja poput ekonomskih interesa ili historijskih veza s Južnim Slavenima ili ostalim pravoslavnim narodima igraju sporednu ulogu. Balkan vide kao ranjivu periferiju Evrope u kojoj Rusija može imati uporište, regrutovati pristalice i na kraju maksimizirati svoju prednost u odnosu na Zapad.“

On naglašava da na Balkanu ipak dominira NATO te da je iz objektivno inferiorne pozicije „opstrukcija jedina opcija za Rusiju, odnosno podrivanje EU-a i NATO-a zloupotrebljavanjem slabosti Balkana, poput nacionalizma, korupcije i nepovjerenja građana u državne institucije. Uticaj u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili negdje drugo predstavlja pregovaračku polugu u ruskom strateškom nadmetanju sa zapadnim silama,“ zaključuje Bechev.

Iz bosanske perspektive ministar odbrane Podžić smatra da je „pitanje vojnih integracija Zapadnog Balkana završeno na globalnom planu. Ovo je prostor koji je pripao Zapadu. Najbolja potvrda tome su raniji prijem Rumunije i Bugarske u NATO-a i izgradnja baze Bondstil na Kosovu, kao druge najveće NATO baze na  svijetu. Prijemom Sjeverne Makedonije za NATO-a je jedan zadatak manje do konačnog cilja. Sve dalje što ćemo gledati biće nadmudrivanje velikih igrača oko tajminga kada će preduzeti sljedeći korak.“

A upravo iz ovakvog nadmudrivanja super-sila oko njihovih interesa i mogu proisteći neke buduće specijalne hibridne operacije koje vode u nove stvarne krize.